Od njih okrećemo glave, izbjegavamo ih, mislimo da su svi ludi ili da su alkoholičari. No predrasude na stranu, beskućnici su ljudi koje su društvo, obitelj i prijatelji odbacili. Dio krivnje je i na njima, no ne treba im lažni moral i osuđivanje, već pomoć
'Sjetite nas se samo pred blagdane', zapljuštala je prema nama optužba čim smo kročili u trošnu baraku prenoćišta za beskućnike Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog u Zagrebu. Tik do ekskluzivnog hotela Regent Esplanade te Glavnog kolodvora kao prvih susjeda, smjestile su se trošne barake, sagrađene davne 1942. godine. Rok valjanosti davno je istekao, a to se vidi čim bacite letimičan pogled na drvena zdanja koja su dom onima koji doma nemaju.
Iako su trebale biti srušene još za vrijeme generalnog uljepšavanja grada za Univerzijadu 1987, one i dalje stoje. Tanki daščani zidovi, prozori i vrata koji propuštaju hladnoću koja je zamrznula Zagreb jedini su dom desecima osoba.
Svatko od njih ima svoju priču, svoju sudbinu. Na pitanje kako su dospjeli ovamo odmahuju rukom, zagledaju se sjetno u daljinu i oprezno počinju svoju tužnu priču. Dva gospodina s kojima smo razgovarali godinama su u prenoćištu. Tamo provode noć i dio dana. Iako su u toplom i imaju gdje spavati, uvjeti su strašni. Sobe su im prepune žohara, po noći od njih ne mogu spavati, no naviknuli su na kućne ljubimce, kako ih nazivaju.
Kako izgleda život u prenoćištu za beskućnike, pogledajte u video prilogu.
