S područja Virovitičko–podravske županije prošle ih je godine bilo 424, dok je u četiri mjeseca ove godine Županijski zavod za zapošljavanje posredovao u ugovaranju 333 takva posla. U postocima žene dominiraju sa 72 posto, dok je samo 28 posto zainteresiranih muškaraca. Najveći odaziv berača ima Slatina – 49 posto, zatim Virovitica – 39 posto, Pitomača šest posto i Orahovica šest posto.

Svi koji su bili u berbi šparoga kažu da je to 'krvavo zarađen novac'. Još gorom smatraju berbu jagoda. Ipak, u potrazi za poslom i zaradom od 1.000 do 1.500 eura mjesečnoc, ovisno o vlasniku, ne ustručavaju se riskirati.

Potaknuta neimaštinom i podstanarskim životom, 48-godišnja Slatinčanka Marija Podnar u svoju prvu berbu šparoga otišla još 1994. godine. Do tada je radila u slatinskom Duhanu, mjesečno zarađujući oko 2,5 tisuće kuna. Uz supruga, koji je kao građevinski radnik tada zarađivao 1,9 tisuća kuna, berbom šparoga željela je zaraditi novac za izgradnju omanje kuće u Medincima. Nakon nekog vremena u tome je i uspjela.

'Težak je to posao, radite i po kiši i po suncu, bez slobodne subote i nedjelje, ali čovjek se na sve navikne. Radni dan bi nam počeo u šest sati ujutro, pauzu za ručak imali bismo od 13 do 15 sati i potom opet, do 19, pa i 21 sata ostajali u polju', kaže Marija.

Najteže joj je padao stalno pognut položaj u radu, zbog čega ju je navečer boljelo cijelo tijelo. Sutradan bi ponovo skupila snagu, prionula na posao i tako više od dva mjeseca, koliko bi trajala sezona. Posao na plantažama iscrpio ju je pa svake treće godine, baš kao i ove, odbije poziv poslodavca i odmara kod kuće. Sjeća se da je, zbog iscrpljenosti radom i suncem, 2008. godine na jedan dan završila na infuziji u jednoj njemačkoj bolnici.

Poslodavci su prema njoj bili korektni te je po satu zarađivala 5,95 eura. Svima koji odluče krenuti u berbu poručuje da moraju biti spremni na velika odricanja i težak fizički napor. S druge strane, u mjestu u kojem je sezonac već godinama, smještaj joj je bio kvalitetan, siguran, a hrana dobra. Za ručak su imali kuhani obrok, dok su se za doručak i večeru trebali sami pobrinuti. Svaki put do sada plaćala je radnu vizu i put do odredišta u Njemačkoj, ali bi joj vlasnik plantaže isplatom plaće priznao polovinu troška putovanja.

Nada Rupćić, 44-godišnja domaćica iz Plaškog koja se, zajedno sa suprugom Milanom i petero djece, prije osam godina doselila u Slatinu, prošle je godine dodatnu zaradu potražila u berbi šparoga i jagoda. Izdržala je – osam dana. Problemi s alergijom uzrok su preranog, neplaniranog povratka, međutim, kaže da u berbu jagoda ne bi više išla ni zdrava. Uvjetima stanovanja i prehranom je zadovoljna – dijelila je sobu sa šest drugih žena, imali su zajedničku kupaonicu na istom katu, a u svakoj je sobi bio hladnjak. Osim teških radnih uvjeta, nedostajali su joj suprug i djeca pa bi se s njima čula telefonom svake večeri nakon dolaska s polja. Danas smatra da se zaraditi može i u Hrvatskoj – u berbi duhana, kukuruza, drugim poljoprivrednim poslovima, ali i sezonskim poslovima na Jadranu. Priznaje da zarada nije jednaka kao u šparogama, ali blizinu obitelji smatra važnijom.

Oni koji u berbu odlaze ovih dana, za vizu u njemačkom veleposlanstvu ukupno su trebali izdvojiti 500 kuna. U to je uračunata izrada dokumenta i četiri fotografije, ali treba računati i na dodatni, putni trošak za dolazak do Veleposlanstva u Zagrebu. Premda se radnici za ovaj posao mogu raspitati u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, često se posao dogovara preko lokalnih posrednika i za njih znaju svi berači. Drugi su dobili adresu vlasnika plantaže i na hrvatskom mu jeziku poslali pismo ili faks. Netko bi ih u ime poslodavca potom nazvao, razgovarao o rasporedu poslova i zatim poslao obrasce za njemačku financijsku službu. Slijedi potpisivanje ugovora na Zavodu za zapošljavanje, poziv i put autobusom za koji je plaćena putna karta.

Dolaskom u Njemačku treba računati na ostanak do kraja sezone, obračun plaće negdje se radi tjedno, drugdje na kraju sezone, a povratnu kartu za Hrvatsku berači plaćaju
sami.