NEĆE MILIJUNE, SAKUPLJA SIĆU

Je li autor 'Jedača plamena' novi Tesla ili prodavač magle?

Marko-Pinjuh

Marko-Pinjuh

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Mrkonjic

Mladi osječki inovator Marko Pinjuh, prošle je godine punio medijski prostor svojim 'Jedačem plamena', izumom koji bi navodno trebao ostvariti velike uštede energije i smanjiti račune, kako naše ovozemaljske, tako i NASA-ine svemirske

Novu 2015. nastavio je u istom stilu – jakom medijskom kampanjom. U međuvremenu je dobio titulu slavonskog Tesle, preuzeo vodstvo u Večernjakovoj anketi za osobu godine i konačno nedavno, prema vlastitim tvrdnjama, postao samozvani dobrotvor svih hrvatskih izumitelja za koje planira osnovati inovacijske centre diljem Lijepe naše.

No neki stručnjaci ističu da je Pinjuh je zapravo vrhunski prodavač tajnovitosti ili kako bi netko zlobnije rekao - magle.

Podsjetimo se, 22-godišnji student treće godine Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku svojim je uređajem, koji je konstruirao za potrebe kolokvija iz strojarstva, osvojio nekoliko priznanja među kojima se ističu srebrna medalja na sajmu inovacija IENA u Njemačkoj i Rektorova na Sveučilištu. Nedugo potom na krilima ovih uspjeha krenuo je u kampanju u kojoj je počeo prikupljati priloge kako bi unaprijedio i patentirao svoj izum. Samo Grad Osijek darovao mu je 10.000 kuna. Kada je konačno objavio da se za njegov patent zanimaju brojne inozemne kompanije pa i NASA, mediji su ga pretvorili u zvijezdu. Postao je svojevrsno utjelovljenje vizije mogućnosti hrvatskog uspjeha.

No onima koji znaju ponešto o fizici pa još usto i o pretraživanju interneta nije trebalo dugo da posumnjaju u vjerodostojnost Pinjuhovih ključnih tvrdnji koje su mu donijele slavu:

1) da je Jedač plamena njegova inovacija, odnosno značajno unaprijeđena verzija vakuumskog stroja koju je na svojim mrežnim stranicama predstavio nizozemski izumitelj Jan Ridders.

2) da njegova verzija omogućava goleme uštede energije do 40 posto, dok Riddersov model ima učinkovitost manju od 7%.

3) da su za njegov jedinstven izum zainteresirane brojne svjetske kompanije, među kojima i NASA.

Kao što smo već pisali, sam Ridders je za tportal izjavio da je Jedač plamena 100 postotna kopija njegovog uređaja, a da je i njegov najobičnija igračka bez ikakve praktične primjene i gospodarske vrijednosti jer jedva može pokretati sam sebe i to samo kada se trenje mehanizma smanji na minimum.

Slično tumačenje dobili smo i od Pinjuhova profesora dr. sc. Tomislava Barića koji nam je objasnio da je entuzijastičnog studenta predložio za Rektorovu nagradu samo zato što je napravio nešto zanimljivo što funkcionira, a ne zato što je to inovacija ili zato što može imati bilo kakvu praktičnu upotrebu.

Konačno kratka pretraga interneta pokazala je da praktički istovjetnih jedača plamena, gotovo identičnog dizajna, pa čak i istog naziva (flame-eater) u svijetu ima na bacanje.

Unatoč svim navedenim i brojnim drugim argumentima, Pinjuh je odbacio sve sumnje, a svoje kritičare proglasio tipičnim predstavnicima poznatog hrvatskog jala.

Fascinantno je vidjeti kako mu je to dobro prošlo, barem u većini hrvatskih medija. U čemu je tajna?

Taktika zamagljivanja za hrvatske medije

Kada se netko i odvaži proslavljenom, nagrađivanom Pinjuhu postaviti neko škakljivo pitanje, on na to reagira jednostavnom formulom pred kojom naši novinari, tek rijetko prirodoznanstveno ili tehnički obrazovani, uglavnom zanijeme.

Magični sastojak njegove formule u ovoj priči jest fraza 'poslovna tajna', a ona funkcionira na sljedeći način. Ako ga pitate po čemu je njegov uređaj unapređenje, odnosno inovacija, Pinjuh će reći da je to poslovna tajna koju ne smije otkriti jer još nije dobio patent. Ako ga pitate je li tko potvrdio efikasnost njegova stroja, reći će da jesu neki hrvatski instituti, ali ne i koji. Na pitanje može li nečime garantirati da Jedač plamena zaslužuje medijsku pozornost, odgovorit će da to potvrđuje interes brojnih inozemnih kompanija pa i NASA-e. Koje su to kompanije uz NASA-u također je poslovna tajna kao što je i iznos koji su mu ponudile. Ako ga pitate može li predočiti neki mail, pismo ili nešto slično čime bi potvrdio da ga je NASA kontaktirala i tko ga je kontaktirao, reći će da je i to, razumljivo, poslovna tajna. Ako ga konačno pitate može li predstaviti išta, bilo kakav dokument ili argument koji potvrđuje bilo kakvu vjerodostojnost njegova stroja, reći će da su to brojne nagrade na sajmovima inovacija uključujući i srebrnu medalju u Njemačkoj.

Pinjuhov magični krug ili krug magle na taj je način zatvoren, a teret dokaza prebačen na hrvatske znanstvenike, izumitelje i eventualno istraživačke znanstvene novinare.


Što je nova Pinjuh otkrio na novim presicama?

Činjenica je da je Pinjuh u prosincu najavio da će sve postati jasno, i da će sve kritike biti demantirane u siječnju kada će konačno objaviti za koliko i kome je prodao svoj izum te u čemu je njegova tajna.

Došao je siječanj, Pinjuh je održao niz konferencija za medije i što smo saznali? Za sada praktično ništa. Ili barem ništa važno.

Naime, u razgovorima za medije mladi je Osječanin objasnio sljedeće (dio priče možete poslušati na ovom linku):

1. Da svoj izum (kako prikladno) nije prodao, već ga je ustupio austrijskim tvrtkama, iako su mu nudili iznose sa sedam nula!

2. Budući da mu austrijske tvrtke nisu platile uređaj, logično, nema ni računa koji bi mogao pokazati, no kompanije su pristale zauzvrat poduprijeti njegov projekt inovacijskih centara koje će osnovati u Osijeku i diljem Hrvatske za dobrobit svih naših inovatora. Imena tvrtki kojima je poklonio patent ponovno su ostale tajnom, a ugovor s njima nikome nije predočio. Iako se odrekao milijuna (sudeći po broju nula), ipak je zamolio općine, gradove i županije da mu daju potporu u osnivanju centara.

3. NASA-inu ponudu za sada je ostavio na ledu. Prvo će završiti fakultet, a potom će vidjeti hoće li se pridružiti njihovim stručnjacima. Na pitanja novinara kakva je ponuda i kojim putem ju je primio, telefonom ili mailom, Pinjuh nije htio odgovoriti jer je i to još uvijek poslovna tajna mada ju nije prihvatio.

4. U najnovijim intervjuima odbacio je kritike da je njegov Jedač plamena plagijat, a ne inovacija. No ponovno nije otkrio u čemu se sastoji misteriozno unapređenje koje njegovom modelu daje najmanje šest puta veću učinkovitost nego što je ima Riddersov niti je otkrio tko ju je provjerio i potvrdio.

Iako smo već duboko zagazili u obećani siječanj, ispada da nas Pinjuh i dalje ostavlja samo s jednim, istim, koliko toliko pouzdanim argumentom koji potvrđuje da je njegov Jedač plamena autentičan, da je inovacija i da je koristan, a to su - nagrade.

Srebrna medalja ne dokazuje ništa

No dokazuju li te nagrade uistinu to što mislimo da dokazuju? Bilo bi za očekivati da pedantni Nijemci srebrne medalje daju samo patentima koje su provjerili, koji su istinske inovacije i koji mogu imati neku praktičnu korist, zar ne?

Ne! Neven Marković, tajnik Hrvatskog saveza inovatora (HSI) objasnio je za tportal da stvari zapravo ne stoje tako.

'U pet minuta koje suci imaju na raspolaganju da pregledaju i ocijene neki od tisuća uređaja ne stignu provjeriti njihovu autentičnost ili učinkovitost. To je problem o kojem se posljednjih godina sve više raspravlja. Jedan veliki britanski sajam traži prijave četiri mjeseca ranije, a eksperti dobivaju čak dva mjeseca da istraže uređaje. Međutim takvo što se iz praktičnih razloga na većini sajmova ne može tražiti. Stoga smo odlučili tražiti patentne prijave, izjave autoriteta ili podatke o tržišnom učinku – za koliko se i gdje sve uređaj prodaje. Međutim, nerijetko, ljudi nemaju ništa jer su upravo zbog toga, da pokušaju, došli na sajam', rekao je Marković.

'Dakle, to što je netko dobio srebro na IENA-i ne znači puno. Kao prvo to i nije tako veliki sajam, a osim toga srebro nije nikakav dokaz da izum ima stručno-tehnološku vrijednost, niti inovacijsku niti komercijalnu', dodao je tajnik HSI-ja.

Da je to uistinu način na koji funkcioniraju sajmovi inovacija potvrdio nam je i Pinjuhov profesor Barić. Naime, njemu i Ruddersu organizatori sajma u Nurembergu poslali su mail u kojem su objasnili da nije njihova odgovornost da utvrđuju je li Pinjuhov ili bilo koji drugi uređaj plagijat ili nije, već da je to dužnost državnih patentnih ureda.

Marković, koji je već 20 godina član američkih i hrvatskih te 12 godina britanskih inovacijskih sudova, kaže da je bio na sajmovima u Kastvu i Osijeku na kojima se natjecao Pinjuh te da je osobno razgovarao s njime.

'Pinjuh ni na jedno od navedenih pitanja nije imao nikakvih odgovora. On nema patentne zaštite, a nema čak ni dokaza da se prijavio za patent. Također nema ni potvrde neke stručne institucije ni iz koje države da njegov izum zadovoljava osnovne uvjete za prijavu patenta ni što se tiče inventivnog koraka, ni što se tiče novosti niti što se tiče industrijske primjenjivosti. Konačno on nema ni dokaza o komercijalnim mogućnostima, niti o poslovnom interesu za svoj uređaj. Ako postoji pismo NASA-e, molimo gospodina Pinjuha da nam ga predstavi. Može precrtati iznos koji su mu ponudili, ali neka nam da presliku ostaloga. Do tada, nažalost, uza svu silnu želju da naš mladi student uspije, u priču jednostavno ne možemo vjerovati', poručio je Marković.

Slučaj Jedača plamena degradira Rektorovu nagradu i Sveučilište

Goran Malić, student treće godine doktorskog studija matematike na Sveučilištu u Manchesteru koji je diplomirao teorijsku matematiku na PMF-u u Zagrebu, a Rektorovu nagradu je dobio 2007., kaže da cijeli ovaj slučaj nije baš tako smiješno bezazlen kao što se može činiti na prvi pogled. Mnogo važniji projekti ne dobivaju pozornost, a kada balon od sapunice Jedača plamena prsne, mediji će postati oprezniji pa će puhati i na hladno, kada nešto bude dostojno medijske pažnje. Konačno i Rektorova nagrada i Sveučilište gube na vjerodostojnosti pa ne može shvatiti da praktički nitko u hrvatskoj akademskoj zajednici ne reagira na ovaj slučaj.

'Rektorova nagrada smatra se najprestižnijom studentskom nagradom koju dodjeljuju hrvatska sveučilišta, a ona budućim poslodavcima daje do znanja da je student, uz savladavanje redovnog gradiva, voljan i sposoban stjecati znanja i vještine izvan utvrđenog kurikuluma. Nagraditi plagijat Rektorovom nagradom umanjuje vrijednost nagrade.

Povrh toga, Pinjuh prima donacije, a istovremeno odbija otkriti kakve je inovacije napravio kao i kome ih je prodao ili prepustio. Stalno sve opravdava samo poslovnom tajnom. Tako stvari u svijetu ne funkcioniraju. Za to postoji patent, a sve što vrijedi može se patentirati.

Iznenađujuća je letargičnost hrvatskog akademskog sustava u sučeljavanju s plagijatima. Plagiranje je vrlo ozbiljan prekršaj na sveučilištima diljem EU-a, što, između ostalog, potvrđuje i Pravilnik o stegovnoj odgovornosti studenata Sveučilišta JJS.

Osim istupa prof. Barića, Pinjuhovog navodnog mentora, koji tvrdi da je Pinjuhov uradak igračka koja ne može imati praktičnu primjenu, nedostatak reakcije Sveučilišta JJS šalje poruku da se plagijarizam tolerira. Daleko od toga da je Sveučilište JJS u tome usamljeno. Nedavni slučaj Bože Skoke pokazuje da je i Sveučilište u Zagrebu nevoljno suočiti se s problemom plagijarizma što, na kraju, šteti samim Sveučilištima', upozorio je Malić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!