U dane kada cijela Hrvatska obilježava sjećanje na žrtve vukovarskog stradanja 1991., potaknuta jednom drugom tragedijom (onom u Parizu), javnost (ne samo hrvatska) uzburkala se u raspravama o žalovanju, suosjećanju s nastradalima i o načinu izražavanja te i takve sućuti i/ili tuge.

No u našoj zemlji je, čini se, takva vrsta prijepora već postala kronična bolest. Od (pret)prošlogodišnjih blokada i nesuglasica o mjestu kretanja i redoslijedu u vukovarskoj koloni sjećanja do agresivne i potpuno neprimjerene rasprave o ljudskim reakcijama na aktualnu parišku tragediju, u koju su se, osim pojedinaca i grupa na društvenim mrežama, uključili mediji.

Tko ima pravo žalovati u Vukovaru, a tko nema?

Tko je na svoj profil stavio zastavu Francuske, a tko je zbog navedenog ogorčen jer se prethodno na profile nije stavljala zastava Libanona, Sirije i Palestine (ovo zadnje uopće nije točno, ali dobro)? Ili, kako je to bilo prošlih godina, tko ima pravo doći u Vukovar i biti dio kolone, a tko ne?

Možda je ovih dana zaista prilika da svatko za sebe duboko razmisli o tome kako sami nismo mjerna jedinica, niti moralna vertikala koja će drugim ljudima tako napadno određivati čija nas smrt treba i koliko pogoditi, koga ćemo i na koji način žalovati i tko kome ima ili nema pravo odavati počast. Svatko od nas tuguje drugačije. I nitko nema pravo na ulogu moralnog policajca kad su emocije u pitanju. Osobito ne kada je u pitanju tuđa smrt.

Kroz povijest naše civilizacije odnos prema umiranju i smrti se mijenjao. U grubo, mogli bismo reći da je prošao kroz tri faze: arhajsku, u kojoj smrt nije ništa konačno, već ujedno uvod u novo rođenje; metafizičku, u kojoj se živi 'korjenito' odvajaju od mrtvih, a mrtvi raslojavaju na one važne i manje važne. Pokojnik tako postaje 'osoba koje više nema', ali bez obzira kakav je naš empatički angažman, mrtav zaslužuje obrede pokopa te poštivanje obljetnica i, na koncu, dolazi era modernog čovjeka u kojoj 'smrt u tehničkom smislu ostaje bez nepoznanica' (znamo gotovo sve o smrti), ali na nju reagiramo s većim strahom (osobito strahom od umiranja), nego što je to bilo u prethodnim epohama. U tom strahu mi je gotovo negiramo. Činimo sve kako bismo izbjegli susret s njenim 'strašnim' licem. Počinimo i ovakve manevre, tipa manipulacije tuđim pravom na vlastiti izričaj sućuti.

Zašto Pariz, a ne Libanon? Dogodi li se u našoj blizini neka tragedija, većina ljudi reagira instinktivnim strahom koji podrazumijeva da se to isto moglo (i sasvim slučajno nije) dogoditi i njima. To još ne znači da istinski žaluju. Mnogi, zapravo, žaluju službeno. Na neki način tuga postaje norma koju moramo ispuniti, čak i ako je ne osjećamo istinski duboko. Jesmo li loši ljudi zato što ne osjećamo što i netko drugi ili zato što ne osjećamo identično u odnosu na svakog mrtvog za kojeg smo ikada čuli? Pa zamislite da reagiramo na takav način – identično i podjednako intenzivno na svaku smrt? Život ne bi bio moguć uz toliki emocionalni angažman za svaku smrt.

Dunbarov broj i duboke emocije

Bez sustava afektivne samoregulacije raspali bismo se na djeliće. Po nekim antropolozima, postoji optimalan broj smrti (i života) koje nas istinski, duboko i intenzivno mogu pogoditi. To je takozvani Dunbarov broj i on iznosi maksimalno 150 pojedinaca s kojima možemo uspostaviti istinski intiman ili socijalni odnos, pri čemu znamo tko je ta osoba i na koji je način povezana s nama. Onaj netko čija bi nas smrt dodirnula.

Možemo sad filozofirati i uporno negirati ove procese. Čisto evolucijske. Istina je da svaki čovjek na planetu ima ista prava na život, ali je i istina da za našu empatiju (niti bilo koju emociju) ne postoji vaga i mjerna jedinica. Jeste li više emocionalno involvirani u smrt svog ili mog susjeda? I znači li taj veći empatički angažman, odnosno uključivanje i drugih mehanizama u slučaju vašeg susjeda (po mogućnosti žrtve razbojničke krađe ili neke tragedije koja je osobit okidač za reakciju jer sa sobom nosi poruku 'moglo je zakucati i na tvoja vrata'), da ste licemjerni ili bešćutni?

Kako me je zateklo trgovanje tuđom boli

Empatija je 'mišljenje sebe u drugom' i posve je (ali posve) ljudski i prirodno da je kapacitet za to 'mišljenje' sebe veći kad je taj drugi kulturološki, geografski ili na bilo koje/kakve druge načine bliži. Ako ste, recimo, odrastali na francuskim filmovima, kroasanima, šansoni ili ste nekada bili u Parizu, o Bejrutu ste slušali samo vijesti o nemirima i sukobima. U takvim situacijama se uključuju i drugi mehanizmi, intenzivnije emocije.

To nije više samo 'ja mogu shvatiti kako je (bilo) toj osobi', već 'ovo se sad stvarno može dogoditi i meni'. Suhoparno rečeno: 'Empatija je suživljavanje promatrača s psihičkim svijetom druge osobe, zadržavajući realan uvid u stanje, bez proživljavanja. Simpatija je uživljavanje i proživljavanje. Empatija je osjećanje S drugim, a simpatija je osjećanje ZA druge.'

Ove jeseni sam imala priliku moderirati književni susret dviju hrvatskih spisateljica koje neizmjerno cijenim ne samo kao kolegice, već i kao izuzetno kvalitetne i empatične osobe. Osobito cijenim činjenicu da su našle snage uzdići se iznad osobnih tragedija i trauma.

Ivana Šojat Kuči i Ivana Simić Bodrožić gostovale su u Vukovaru s ciljem da publici približe svoje viđenje tzv. angažirane književnosti, a taj je događaj obilježila prilično mučna situacija. Po riječima nekih od nazočnih, to se u ovom gradu nije dogodilo prvi puta. Dapače, događa se uvijek kada određene udruge (NGO) bivaju u pozadini organizacije događaja/tribine. Ali mene je zaista zateklo. Jer, pobogu, to nije bio politički skup. I po tko zna koji put nagnalo me na pomisao kako je maleni korak da od žrtve postanete zlostavljač.

Što se, zapravo, dogodilo? Nakon uvodnog slova i pozdrava, nakon predstavljanja opusa gošći te nakon što je jedna od Ivana započela svoje izlaganje, prekinuti smo. Posjetitelj je zatražio da održimo minutu šutnje za sve poginule branitelje i civilne žrtve Vukovara, pri tome držeći slovo o žrtvi koju je ovaj grad dao za Hrvatsku.

O posebnosti, o pijetetu. O sjećanju koje se mora evocirati stalno i stalno…

Pa i u prilici jedne obične književne večeri. Čovjek je rekao kako on inače ne čita knjige, ali je došao podsjetiti nas na one koji su dali život za Vukovar. Izvadio je fotografije svojih mrtvih sinova i bacio pred nas svu svoju bol.

Označeni smo kao nedovoljno sućutni (valjda i oni među nama koji su u tom istom Vukovaru izgubili oca, brata, prijatelje), kao oni koji ne razumiju njegovu bol (i bol ljudi sa sudbinom poput njegove), koji ne razumijemo žrtvu Vukovara.

Na osobnoj razini, beskrajno sam suosjećala. Više nego što bi on mogao pomisliti. S druge strane, javila se ljutnja. Bunio se u meni život. Pitala sam se jesu li svjesni oni koji su ga poslali (jer znam da jesu) kako bešćutno i podmuklo trguju njegovom boli.

Licemjerno mjerenje vrijednosti žrtava

Kako ga cementiraju u stanju zjapećeg žalovanja koje usisava sve nas, ogorčeni jer se usuđujemo živjeti svoje prosječne živote. Pitala sam se jesu li svjesni ti koji ga iskorištavaju (jer znam da ga iskorištavaju) koliko je u ovom narodu empatije za Grad i sve stradale i kako je stalnim imputiranjem krivnje onima koji nisu doživjeli istu sudbinu zapravo obezvrjeđuju i zagađuju.

Poput policajaca za krivnju, maltretiraju ljude o čijim osjećajima ne znaju ništa. Mogu samo nagađati, a i to već prema vlastitom kapacitetu za empatiju. U konačnici, ljuta sam jer prostituiraju vlastitu i tuđu traumu i bol. Nije u redu govoriti da inzistriraš na pijetetu, a tvoje ponašanje nije dostojno mrtvih, pa zviždiš premijeru ili dobacuješ sinu poginulog branitelja jer se s njim politički ne slažeš.

Tu postaje posve neprikladno pitanje tipa: 'Svi vi koji ste na profilnu stavili sliku vukovarskog vodotornja, zar je Škabrnja manje vrijedna?' ili 'Vi koji ste stavili srebrenički cvijet, zašto se niste sjetili Vukovara?' Ili, možda, Kravica?

Vukovar je Hrvatima simbol žrtve i otpora. Na taj dan mnogi ljudi sudjeluju u obilježavanju godišnjice, što ne znači da smatraju manje vrijednima na isti dan poginule u Škabrnji ili bilo kada i u kojem drugom dijelu Hrvatske. Vukovar i sjećanje na vukovarske žrtve nije i neće biti ništa manje ako netko ne stoji u stavu mirno svaki dan. Niti ako je netko ovih dana izrazio svoju sućut zbog tragedije koja se dogodila u Parizu.

Niti će pokazivanje suosjećanja za smrti u Parizu umanjiti tragediju koja se događa ljudima u Siriji.

Postoje ljudi i događaji koji nas više i intenzivnije dodirnu. Postoje osobe i gradovi koji nam zbog ovih ili onih razloga postaju znakovi na koje reagiramo s većom empatijom.

Ali ni oni, niti bilo tko drugi ima tapiju na naše pravo sućuti i njenog izražavanja. Osobito nemaju pravo zakovati nas u tuđu smrt i natovariti nam na leđa stvari koje niti smo skrivili, niti ih zaslužujemo. To smo dužni ne samo mrtvima, već i životu.

Osobito smo dužni našoj djeci. Moramo im osigurati prostor za sućut koju će tek morati iskazati. Za sve gubitke, tragedije i strahove s kojima će se sresti u svom životu.