PROLJEĆAR DRAŽEN BUDIŠA:

Istražitelji su htjeli da 'utopimo' Savku i Tripala

09.08.2009 u 10:33

Bionic
Reading

Dražen Budiša jedna je od legendi Hrvatskoga proljeća. U to je doba, uz Ivana Zvonimira Čička, bio studentski lider, odnosno vođa pokreta hrvatskih sveučilištaraca. U razgovoru za Novi list, u povodu smrti Savke Dabčević-Kučar, Budiša se prisjetio turbulentnih vremena '71, svog odnosa s Tripalom i Savkom, razlika između stavova dijela studentskog pokreta i partijskih reformista, ali i političkog razlaza sa Savkom i njezinim HNS-om nakon izbornog poraza Koalicije narodnog sporazuma na izborima 1990. Cijeli razgovor pročitajte u današnjem broju Novog lista

'Uz Miku Tripala, Savka je najznačajnija ličnost Hrvatskog proljeća. Od vremena Stjepana Radića nikada u hrvatskom narodu nije bilo takove potpore kakvu su uživali Savka i Tripalo. Dakle, golema većina našeg naroda ih je podržavala u sklopu pokreta za nacionalnu i demokratsku emancipaciju, tako da je Savka, uz snažne emocije koje su je pratile, relativno rano, kao mlada žena, postala već nacionalna legenda i simbol. Ali kao što to često u životu biva, teško se nositi s vlastitom legendom. Stoga, dvadeset godina poslije, kada se Savka nakon duge šutnje uključila u politički život, njezina politika više nije bila na razini tog simbola i te legende. Pritom ne želim umanjivati pozitivne strane, ali u cijelosti, moglo bi se reći da je narod tada od Savke očekivao puno više, jer je nesumnjivo, uz Tripala, bila najpopularnija politička ličnost tijekom punih dvadeset godina. I može se reći da njih dvoje idu u red najznačajnijih hrvatskih političara naše novije povijesti, a među hrvatskim političarkama ona je nesumnjivo bila i ostala – prva.'

O istrazi i pritiscima da tereti Savku i Tripala

'Dakle, 1971. imali smo malo kontakata, ali kada su nas uhitili (sredinom prosinca 1971. godine, op. a.), prva dva-tri tjedna istraga se, uglavnom, svodila na pokušaje istražitelja da nekoga od njih, partijskog reformskog vodstva, uvučemo unutra. Glavna tema policijskih ispitivanja bili su naši kontakti s njima. Mogu reći da nitko, baš nitko od nas uhićenih studenata, nije rekao ništa što bi za policiju, odnosno sud, bilo upotrebljivo. A nakon dva-tri tjedna promijenjen je pristup i donijeta je odluka da se njih kazneno ne goni. Onda se promijenio i karakter istrage protiv nas. Ali prvih tjedna bilo je očigledno da oni od uhićenih žele pribaviti iskaze i materijale koji bi njih iz partijskog reformskog vodstva povukli unutra. A nama, moram reći, to nije padalo na pamet ni kao teoretska mogućnost. Nitko se od nas toga nije ni sjetio.'

O trvenjima između studenata i partijskih reformista

'O tome nema nikakve dvojbe: bilo je razlika, ali ne znam je li baš takav izraz, trvenje, najpogodniji. Znate, nisam bio izbor Savke i Tripala, ja sam bio izbor studenata. Savka i Tripalo imali su druge favorite. Nismo, međutim, oko toga stvarali neki problem. Izbori su prošli drugačije nego što su oni priželjkivali, svakako nisam bio njihov favorit.'

O odnosu prema Savki 1971. godine

'Ne mogu reći da sam tada bio fasciniran ili zadivljen Savkom i Tripalom, bili su mi dragi, to je primjereniji izraz. Savka i Tripalo, bez obzira na sve te naše političke razlike, pa nekad i udaljenosti, bili su dragi ljudi s kojima je uvijek bilo ugodno biti. Uza sve razlike, prema njima sam uvijek gajio samo najpozitivnije osjećaje.'

O tome je li bilo suštinskih razlika između studenata i partijskih reformista

'Teško je donositi opće ocjene o studentskom pokretu i raspoloženju 30-35 tisuća studenata. I među studentima bilo je bitnih razlika. Bilo je studenata koji su bili na stanovištima reformskog krila Partije, a bilo je i studenata s, za tadašnje prilike, radikalnim političkim stavovima koji su tražili stvaranje hrvatske države. I sam sam bio među onima koji su i tada vidjeli Hrvatsku u Ujedinjenim narodima. Prema tome, tu su razlike definitivno postojale, bio je to širok pokret. U Partiji je, pak, bilo dominantno raspoloženje reformiranja Saveza komunista i, da se poslužim Bakarićevim izrazom, »federiranja« države.'

O razdoblju šutnje, 1972.– 1989.

'Kad netko postane legenda i simbol, teško je u dnevnom i praktičkom životu održavati tu sliku koja se stvorila, to nije moguće. Treba li sada osuđivati ljude koji su šutjeli dvadeset godina? Znate, samo ih je nekoliko uopće govorilo. Tuđman, Gotovac, i to je to. A znate i koje su bile konzekvence i za jednog i za drugog. Ja mogu reći za sebe. Primjerice, u filmu švedske televizije zbog kojeg su oni između ostalog stradali, pojavljujem se i ja. I ja sam u tom filmu, samo što sam leđa okrenuo kameri. Gledajte, bili smo pod tim sudskim zabranama istupanja. Čak i ako ništa ne kažemo protiv države, to je za sobom povlačilo zatvaranje. A kamoli da još nešto i kažete, to je naravno istog trena značilo odluku da idete u zatvor. U cijelom tom razdoblju zapravo su samo dvojica ljudi išta govorili. Za jednog sam se čak i iznenadio. Za Tuđmana. On je meni, kada sam izašao iz zatvora, izgledao kao uplašen čovjek, a pokazalo se da je imao hrabrosti puno više nego sam zamišljao.'