Stereotipi o sjeveru i jugu napokon, nakon nekoliko stotina godina perpetuiranja europskom kulturom u formi zajedljivog vica i mentalne razonode, dobivaju na stvarnoj ekonomskoj i političkoj težini koja bi mogla presuditi europskom jedinstvu. Više nije nikome smiješno. Grčka ne može servisirati svoj dug, bilježe 4,3 posto manji rast nego u istom periodu prošle godine, Portugal se ponovno sunovratio u recesiju, unatoč 78 milijardi eura kredita, svaki peti Španjolac zuji po burzi, a i Irska se ekonomija smežurala za 1,6 posto, dijeleći sudbinu južnjačkih kolega iz EU-a.

Sjever i jug polako, ali sigurno preuzimaju svu težinu značenja što su ih nekada nosili Istok i Zapad. Mediteran je nekada značio sunce, vrckavost, ležernost i opušteni život, danas znači dugovanje, krivotvorenje fiskalnih knjiga, crno tržište. Nekada su plavokose Njemice maštale o crnomanjastim galebovima s gitarom i bokalom vina koji ne mare za sutra, danas se ispostavilo da su galebovi na burzi i da im treba pozamašna njemačka subvencija za goli opstanak. Ono što je funkcioniralo kao romantična komedija, sada postaje bankovna tragedija. Jug Europe naprosto se ne može nositi s tempom njemačke skandinavske, pa ni poljske ili češke ekonomije.

No, što da radi grčki galeb jednom kada prođe sezona i gitara bude pospremljena u futrolu? Oko tog pitanja danas razbijaju glavu u Središnjoj europskoj banci, gdje je ponovno nastala podjela oko toga treba li restrukturirati grčki dug, tj. posuditi im još para, ili pustiti zemlju da proglasi bankrot, proda svoju imovinu, potone u zonu smeća na kreditnoj skali i podigne se vlastitim snagama iz pepela, što fundamentalnim reformama, što mukotrpnom štednjom koja se prelama preko leđa najosjetljivijih društvenih slojeva?

Jedno je sigurno, Nijemci više ne žele posuđivati drugima novac, premda im na perverzan način pomalo i koristi slabiji euro, barem kada je riječ o izvozu na neeuropska tržišta, što je pozamašna stavka njemačke ekonomije. Svejedno, tek 20 posto njemačke populacije podržava daljnje otkupljivanje grčkog duga, dok je 47 posto mišljenja da je i prvi otkup bio pogrešan korak. Sjever više ne želi glumiti južnjačku utjehu jer smatra da su si južnjaci sami krivi za financijski kolaps.

Što tek reći na dva znakovita događaja koji zorno pokazuju da tektonsko razdvajanje sjevera i juga nije tek popularna retorika s ulice? U siječnju David Cameron pokreće inicijativu Sjevernoeuropske alijanse, unutar koje želi kreativno, ekonomski, strateški okupiti vlade baltičkih i nordijskih zemalja – Norvešku, Švedsku, Finsku, Island, Dansku, Estoniju, da ne nabrajamo dalje. U ožujku pak – paralelni samit europskih lidera, jedan u Ateni, drugi u Helsinkiju. Na prvom ekipa iz Španjolske, Portugala, Grčke, sve redom centralni ljevičari i socijalisti, na drugom Angela Merkel i sjeverne konzervativne kolege.

Koliko god njemačka javnost bila narogušena na bilo kakvu pomisao o spašavanju južnjačkih lezilebarovića koji su fiskalnim muljažama, utajom poreza, sporom i neefikasnom administracijom, nedostatkom tržišne inicijative i lifestyleom koji promovira minimum rada za maksimalnu sijestu, samom činjenicom da dijele monetarnu uniju, da je bankarski sektor Unije duboko isprepleten te, htjeli - ne htjeli, trpe katastrofalan kreditni i politički rejting bilo koje od članica, tandemu Merkel-Sarkozy, baš kao i društvu u središnjoj europskoj banci, nije jednostavno pustiti grčke uzde, makar je danas očitije nego ikada – zemlja je na sigurnom putu u bankrot.

Nije to ni tako loša opcija za grčku vladu, ali postavlja se pitanje koji onda smisao ostanka zemlje u Europskoj uniji u vremenu kada stranke dobivaju glasove na programima uvođenja unutareuropskih granica ili, kao primjerice u Finskoj, na eksplicitnom odbacivanju bilo kakvog otkupa duga problematičnim zemljama.

Psihološka i financijska dioba na sjever i jug ima i svoje lokalne varijante. Italija je vjerojatno najmračniji primjer gdje sjever ima BDP po stanovniku više nego dvostruko viši nego jug. Sve niže od Rima na talijanskom sjeveru drže Afrikom, baš kao što postoji netrpeljiva tenzija između jedne Barcelone i Andaluzije. Pa ni u domaćoj javnoj svijesti nije drukčije – radišni sjever sa Zagrebom i Varaždinom kao epicentrima biznisa i inovacije, naspram usporenog i fjakerskog juga. Sve je to simpatično dok tuđe kulturne stereotipe ne mora netko popratiti vlastitim novčanikom. Bogatije članice Unije na čelu s Njemačkom morat će se uskoro odlučiti žele li se igrati spašavanja kolektivnog imidža ili nacionalnih interesa. Kako stvari stoje, sve ide prema potonjem.