Američki senator Al Gore u dokumentarcu 'Neugodna istina', utemeljenom na njegovim predavanjima o globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama, kaže: 'Čim poslovna zajednica pogleda globalno zatopljenje ili okoliš u cjelini, počet će uviđati i prilike za profit na svakom koraku jer već sada toliko voća visi na niskim granama da je to smiješno.'

Čak se i Dan planeta Zemlje, piše New York Times, prometnuo u 'prvorazrednu marketinšku platformu za prodaju raznih roba i usluga'.

Postaje li ekologija biznis i u Hrvatskoj? Državni tajnik za zaštitu okoliša Nikola Ružinski smatra da je tek djelomično tako, a kao najbolji primjer ističe vrste korisnog otpada koje se aktivnim prikupljanjem i obradom pretvaraju u novi proizvod ili novu sirovinu koja ima svoju vrijednost na tržištu.

Koncesiju za skupljanje ili obradu takvog otpada zasad ima 140 tvrtki, a u sustavu je, u protekle tri godine, novozaposleno oko četiri tisuće ljudi.

Sociolog i aktivist s više od 20. godina djelovanja na civilnoj sceni, Srđan Dvornik, to komentira ovako: 'Ekologija u Hrvatskoj postaje biznis onoliko koliko to ovdašnji nemogući sistem dopušta. Ima ljudi koji znaju sve što je potrebno o solarnoj energiji, energiji vjetra i drugim obnovljivim i održivim izvorima, i to ne samo na razini usvajanja i primjene, nego i istraživanja i razvoja novih rješenja. Ima i proizvodnje, i turbina na vjetar i fotonaponskih panela... Ali, recimo, u poljoprivredi i turizmu ekološke metode proizvodnje dobara i usluga su još uvijek egzotične biljčice.'

Smatra da su konzervativne strukture prejake i da je cijeli 'sustav', ako tom riječju smijemo označiti nešto prilično kaotično, još usmjeren ne na podršku slobodnom ljudskom djelovanju, nego na održavanje političke moći.

'Gledajući na to da imamo klijentski, a ne liberalni kapitalizam, o njegovoj socijalnoj korekciji ili postkapitalističkim alternativama uopće ne možemo govoriti! Dobro je da se događa i ovo što se događa. Mnogo ljudi, usprkos svim okolnostima, traga za načinima da se i ovdje nekako ekonomski prosperira, pa će nastojati iskoristiti i ekologiju kao moguće novo polje', naglašava 'zeleni' aktivist Dvornik.

Dakle, kapitalizam sada zarađuje čisteći ono što je sam onečistio, ekološki obziri sada znače otvaranje novih tržišta i poslovnih grana. Jesu li alternativni izvori energije, kao najnasušniji dio složenog ekološkog problema, rješenje?

'Možda zasad alternativni izvori energije čak i uspiju nadoknaditi fosilne, ali nema garancije da bi Zemlja izdržala taj rast u nedogled. Ne mogu procijeniti je li to i kraj kapitalističke ekonomije, ali lako je moguće da jest, a zasigurno će donijeti dosad neviđene preokrete’, kaže Dvornik.

Može li nas, dakle, od ekološke katastrofe spasiti kontrolirani kapitalizam jer se otprilike to krije iza sintagme održivog razvoja, umjesto klasičnog koji zahtijeva što veći, kompulzivni rast?

Održiv razvoj je varljiv termin. Što bi se to imalo održati? Razvoj? Ili nas? Danas je konvencionalno, premda često i nesvjesno značenje održivog razvoja upravo održavanje paradigme na najduži mogući rok, i uz što manje štete i žrtava za sam sistem. Ali to baš nije trajno održivo s gledišta ljudske vrste. Dakle, prije bi se trebalo raditi o razvoju koji održava uvjete života ljudi i cijeli okoliš kakav je i porodio ljudsku vrstu. A tu razvoj najvjerojatnije znači kvalitativan, a ne kvantitativan razvoj, dakle stvaranje novih oblika odnosa spram života i zadovoljavanja potreba, a ne više rast', zaključuje Dvornik.

Može li nešto što je stvorilo ekološki problem, sam duh kapitalizma, suluda proizvodnja i potrošnja, biti i rješenje problema, na način da se kontrolira kroz održivi razvoj, pitanje je oko kojega će se još dugo lomiti koplja, a rješenje bi trebalo naći, po svemu sudeći, brzo, što prije. Vremena je sve manje. Ekologija se samo različito aspektira, no radi se o tome da se život promijeni nabolje, a ne na više, brže i jače.