ŽIVAHNI AVIDIJANCI

I umjetna inteligencija stvorena evolucijom

06.08.2010 u 13:52

Bionic
Reading

Američki računalni stručnjaci tvrde da se umjetni mozgovi i inteligencija mogu razviti istim evolucijskim procesom kroz koji su prošla živa bića u stvarnom svijetu

Već generacijama Avidijanci se neprimjetno kloniraju i razvijaju u kutijama. Većina njihovih mutacija prolazi nezapaženo, međutim svako toliko jedan od njih napravi neki značajan korak naprijed i sve se promijeni. Kroz više desetaka tisuća

koljena neki su razvili pamćenje, a jednoga dana mogli bi i složenu inteligenciju.

Avidijanci nisu mikrobi niti vanzemaljci već digitalni potomci Charlesa Ofrije i njegovih suradnika iz Michigan State Universityja (MSU) u East Lansingu u Sjedinjenim Državama. Žive u računalnom svijetu koji se zove Avida, a razmnožavaju se zahvaljujući kodiranim računalnim instrukcijama koje su svojevrsna zamjena za DNK. Po mnogočemu su slični živim organizmima: natječu se u borbi za resurse, razmnožavaju se, mutiraju i razvijaju se. Jednoga dana oni, ili neki drugi digitalni organizmi, mogli bi evoluirati i postati prvi oblici inteligentnog umjetnog života, tvrde autori istraživanja.

Poput mikroba, Avidijanci zauzimaju vrlo malo prostora, kratkog su vijeka, umiru i nadmeću se u borbi za opstanak. Međutim, za razliku od mikroba, njihov razvoj može se zaustaviti, obrnuti ili ponoviti, a tijek mutacija pratiti.

'Avidijanci su divni evolucijski ljubimci', kaže Ben Kerr, biolog s University of Washington u Seattleu.

No prema izvješću koje će na konferenciji u Odensi u Danskoj ovaj mjesec predstaviti Robert Pennock, filozof i računalni znanstvenik s MSU-a, čini se da bi mogli postati i mnogo više od toga – oni su navodno u nekim eksperimentima već razvili kratkotrajnu memoriju.

'Veliko je pitanje kako smo došli do toga. Naša inteligencija nije se razvila odjednom', kaže Pennock. 'Potrebni su određeni sastojci, a pamćenje je jedan od njih.'

Eksperimenti u Avidi uvijek počinju najjednostavnijim mogućim organizmima koji se mogu klonirati. Kako bi se razvijali, puštaju se u natjecateljsko okruženje u kojem je nagrada neka vrsta hrane koja im omogućuje da stvore više potomaka.

U ranim eksperimentima s pamćenjem Laura Grabowski s University of Texas-Pan American postavila je u računalni okoliš ćelije s različitim količinama hrane. Prva generacija Avidijanaca postavljena je u ćelije s minimalnim količinama. No pored njih su uređene ćelije sa sve bogatijim resursima. Avidijanci su u siromašnom okruženju živjeli i umirali kroz stotinjak generacija. Međutim, onda je jedan razvio računalnu naredbu da krene naprijed. Kada je stigao u bogatiju ćeliju počeo se brže razmnožavati.

Mnogo tisuća generacija kasnije neki od potomaka počeli su sami tragati za sve bogatijim izvorima hrane. Razvili su sposobnost uspoređivanja koncentracija hrane na sadašnjim i prijašnjim lokacijama. 'To zahtijeva određenu rudimentarnu inteligenciju', ističe Pennock. 'Morate biti sposobni procijeniti situaciju, shvatiti da se krećete u krivom smjeru, potom se preusmjeriti i ponovno ocijeniti stanje', objasnio je znanstvenik.

Budući da je taj proces sličan onome koji se kroz povijest odvijao na Zemlji, Avidijanci su zainteresirali i biologe.

Grabowski ističe da su stručnjaci u prošlosti drugačije pokušavali riješiti problem – nastojali su izravno reproducirati visoke razine inteligencije u računalu. 'Ovaj je pristup suprotan. Pokazali smo da se složeni zadaci poput memorije mogu razviti iz vrlo jednostavnih kreacija.'

Grabowski je demonstrirala i da se ovako razvijene sposobnosti mogu primijeniti u robotici. Razvila je Avidijance koji se kreću prema izvorima svjetla i potom njihov 'genom' usadila u kod koji upravlja robotom Romba. Eksperiment je uspio – Romba je bio privučen sjajem žarulja.

Pokazalo se također da procesom digitalne evolucije nastaje umjetni mozak koji je sličniji prirodnom. Jeff Clune, također iz MSU-a, uspio je pomoću načela razvojne biologije u sklopu sustava nazvanog HyperNEAT stvoriti mreže digitalnih neurona iz jednostavnih instrukcija.

U prirodi lokacija stanice u embriju određuje njezinu funkciju – hoće li postati dio tkiva srca ili živčana stanica. Na sličan način u projektu HyperNEAT lokacija svakog umjetnog neurona – određena koordinatama – definira ulogu svakog od njih.

Clune tvrdi da se tom metodom, iz relativno malog broja računalnih instrukcija tzv. 'gena', može razviti složeni mozak sa simetrijom karakterističnom za mozgove životinja i ljudi.

'Mozgovi razvijeni HyperNEAT-om imaju milijune veza, a ipak odlično obavljaju zadatke', kaže Clune. 'To će nam omogućiti da ubrzamo razvoj umjetnih živčanih mreža i otvoriti put za razvoj umjetnih mozgova koji će konkurirati prirodnima. Naravno, to je dugoročan cilj. Međutim, ova tehnologija nam omogućava da krenemo prema njemu', zaključio je Clune.