I što bi? Umjesto da podijele s njom ovu brigu, zlobni mediji stali su je zezati. Te referendum neće ni izbliza stajati 170 milijuna kuna, kako je ona izračunala, te demokracija košta, ali za to se uvijek moraju naći pare.

Mi ćemo ovdje zauzeti sasvim suprotan stav i pokušati pomoći premijerki. Ona je očito u izračunu cijene referenduma pošla od toga da će na njega morati izaći više od pedeset posto upisanih birača, što je golem broj, pa to onda, razumljivo, puno i košta. Evo našeg prijateljskog savjeta. Neka se primijeni nova ustavna odredba po kojoj taj 50-postotni cenzus više nije potreban, nego je dovoljno da na referendum izađe i pet, deset, petnaest... koliko hoćeš manje upisanih birača.

Razumijete, naravno, što hoću reći. Za toliko bi bila manja i cijena referenduma, što znači da bi ga, teoretski, mogla platiti iz svoga džepa i brižna premijerka. Doduše, ona bi na to mogla zabrinuto pitati zar ne bi bilo neozbiljno da o ovako važnoj stvari kao što je novi Zakon o radu odlučuje tako mali broj građana. Pitanje smo unaprijed očekivali, a kako ovdje primjenjujemo konstruktivan pristup, odmah ćemo na nj odgovoriti i umiriti plahu premijerku.

Draga gospođo, bez brige, tako mali broj sutra će odlučivati i o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, a složit ćete se da je to malo krupnija stvar od kolektivnih ugovora o regresu, godišnjim odmorima, pauzi za gablec. Avaj, nije se složila. Sasvim suprotno. Premijerka je dramatično najavila da će se na izvanrednoj sjednici Sabora tokom ljeta donijeti rebalans budžeta zbog troškova referenduma i nadoknade šteta od poplava. A to, bogami, sugerira da ona tretira referendum kao neku vrstu elementarne nepogode.

Jer ovo ti govori da je krenulo ozidavanje Banskih dvora vrećama pijeska, što je započelo već onom deliričnom izjavom Vladimira Šeksa da se protiv HDZ-a urotila nekakva opaka bratovština 'kvaziljevice' i dijela 'medijske klike'. Vrag zna na koga se tu misli, ako se išta misli, jer Šeks je procijedio nešto i o 'tuđim interesima' za koje se to radi, kao da baš sadašnji vrh HDZ-a nije omogućio da se ti interesi carski skrase u Hrvatskoj. Ali iz ovog kaotičnog rojenja vinskih mušica jedno se savršeno jasno vidi.

Među vladajućima je nastala pomutnja zbog onih 700 i više tisuća glasova i sada se oni počinju inatiti i kapricirati preko svake mjere. Ponekima, bilo bi logično da nakon što im je ovoliko građana iskazalo nepovjerenje raspišu izbore, jer su ionako ostali dužni staviti na provjeru premijerski mandat koji je Kosorova dobila od HDZ-a, a ne građana. I stvarno bi bilo logično, a vjerojatno za njih i manje loše. Jer ovo uguravanje referenduma u stare ustavne bačve, iako su nove već tu, previše sliči na najavu osvetničkog rata protiv građana koji su potpisali sindikalnu peticiju.

Pa se ni tu nije stalo, nego se ovim majmuniranjem oko rebalansa budžeta želi čangrizavo poručiti građanima da su štetočine koji ionako polupraznu državnu kasu dalje arče na jednoj bezveznoj sindikalnoj akciji, čiji smisao i ne razumiju. E, to je već igranje s vragom. U jednu ruku, ovo podsjeća na prvi veliki izborni poraz HDZ-a, polovicom devedesetih u Zagrebu, kada je Tuđman ignorirao volju birača i time praktički kovertirao kasniji pad HDZ-a s vlasti.

U drugu ruku, stvari su još i puno gore. Ovaj prezrivi odnos Kosoričine stranke prema referendumu, pa i jedva prikriveno ponižavanje građana koji su glasali za njega, mogli bi zakotrljati bujicu masovnog nezadovoljstva ulicama. I zato je bilo upravo tužno gledati Gorana Milića kako u razgovoru s Ozrenom Matijaševićem pokušava odgovornost za to uvaliti sindikatima. Kakvi sindikati, crni Gorane, pa oni su bili organizacijski potentniji čak i kada su samo dijelili svinjske polovice.

Puno je točnije, brate, reći da su nezadovoljni, a sada i ponižavani radnici i šira javnost ovdje povukli za sobom sindikate, nego sindikati njih, i bio je savršeno u pravu Matijašević kada je rekao da će sindikati prije prevenirati da ne dođe do grčkog scenarija, nego što bi ga izazvali. Još i više to vrijedi za opoziciju, kojoj suštinski ne odgovaraju nekontrolirani neredi, jer se njena ekonomska politika baš  ni u čemu ne razlikuje od HDZ-ove. Ali što ako ova amortizirajuća uloga sindikata i opozicijskih stranaka ne obavi svoje? Ništa, slijedi rusvaj.

Naravno, moguće je i obratno, da od svega ne bude ništa, štoviše to je s obzirom na nisku kulturu protestiranja u Hrvatskoj i dosta vjerojatno. Ali zapanjuje zadrtost HDZ-a u forsiranju jednog rješenja čiju je besmislenost valjda najbolje predočio ministar Popijač. Veli naš Đuro da je novo, restriktivnije radno zakonodavstvo neizbježno jer je dosta toga da jedni dobivaju otkaze, a drugi se ponašaju tako komotno kao da se ništa ne događa. Čak, zamislite, primaju i topli obrok, koji je ukinut prije više od desetljeća.

Ne znaš bi li se smijao ili plakao nad ovom ubogom i besperspektivnom koncepcijom Vladine ekonomske politike. Po ministru gospodarstva idealno je stanje kada svi mogu dobiti otkaz, a nitko topli obrok, i još se čovjek čudom čudi što se ta vizija johanesburških sirotinjskih slamova malo kome u Hrvatskoj sviđa. Štoviše, ovoj vladi izgleda najnormalnije da joj ruševine socijalne države koje ostavlja za sobom posluže kao građevinski materijal za još jedan mandat.

Ako postoji bolja definicija političke ludosti, jako bih je volio vidjeti.