NOVI STRATEGIJA SAAKAŠVILIJA

Gruzija traži saveznike u - Čečeniji!

10.09.2011 u 11:21

Bionic
Reading

Tri godine nakon teškog poraza i poniženja u ratu s Rusijom, gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili kreće u novu vanjskopolitičku misiju pokušavajući ono što se doima nemogućim: ujediniti 'melting pot' suprostavljenih kavkaskih nacija u formaciju koja će zajednički nastupati prema ostatku svijeta – ali, naravno, bez Rusije

Gruzija je zemlja s najviše proeuropskim, prozapadnim, pro-NATO režimom na gorštačkome Kavkazu. U kojoj mjeri je to samo ambalaža, paravan za još jedan diktatorski režim s nešto dotjeranijim PR tehnikama, dalo bi se raspravljati. No istovremeno, to je i režim s gotovo suicidalnim ambicijama da bude trn u nozi Rusije u toj, za Kremlj, vrlo osjetljivoj regiji.

Nakon što je nepromišljenim ratom trajno izgubila odmetnute pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju (više od šestine svog međunarodno priznatog teritorija), Gruzija je na zapadu pala u zaborav. Pokazalo se da SAD i europske sile nisu tako pouzdani saveznici za usamljenu zemlju centriranu u gorskoj regiji na zemljopisnom rubu Starog kontinenta.

Kako piše Time, Gruzija u potrazi za novim partnerima više ne pokušava toliko uvjeriti daleki Bruxelles da ona zaslužuje biti članica Unije, nego se okrenula susjedima: Azerbajdžanu, Armeniji i – Čečeniji

Saakašvilijeva TV služba u svijet šalje snimke iz crnomorskih ljetovališta, gdje tik uz opasnu granicu s Abhazijom Gruzijci, eto, organiziraju kampove mladih pod nazivom Tolerancija, i u kojima se može vidjeti 'neviđeno': da se kršćani Armenci i muslimani Azeri druže, zabavljaju i promiču regionalnu suradnju. Većinski pravoslavna Gruzija želi biti mjesto na kojem će se pripadnici svih kavkaskih naroda, razdijeljenih mržnjama i ratovima, osjećati dobrodošli. Doduše, ne baš svih: u Timeovoj reportaži nigdje se ne spominju Rusi. Mnogo je naglasaka na 'bratstvu' kavkaskih naroda, bez obzira na religijske i ine podjele. No, na Kavkazu žive i Rusi, i to je dvojbena točka Saakašvilijeve politike – pogotovo kada ruski dio regije ključa u obračunima s ekstremistima, a iz Moskve dopire val novog uličnog ultranacionalizma koji prvi put zahtijeva da se Rusija povuče i odrekne utjecaja u toj siromašnoj i poharanoj regiji – ali da se potom zatvore granice za masovno omražene kavkaske emigrante i sezonske radnike. Stoga se Saakašvilijeva vizija kavkaskog bratstva i jedinstva može interpretirati i kao geopolitički populizam i kontra radikalnim silama u Moskvi; bila bi pozitivna da iz kavkaskog kruga 'bratskih naroda' nisu izostavljeni Rusi.

Saakašvilijeva strategija umnogome se zasniva na turizmu. Lani je šokirao Moskvu jednostrano ukinuvši vize na sjevernoj granici zemlje za građane ruskog Sjevernog Kavkaza. Čečeni, Inguši, Avari i drugi stanovnici ove izolirane regije stimuliraju se za ljetovanje u Gruziji i upoznavanje njenog drugog lica – onog koje je posljednjih godina isčezlo iz ruskog etera.

Moderniziraju se ljetovališta, prave se pomodarski vodeni parkovi, uvoze palme, otvaraju kasina koja su u Rusiji odnedavno ograničena na samo četiri kockarske zone. Pored toga, u Gruziji i danas živi oko 800 izbjeglica iz Čečenije. Saakašvili je stekao značajne političke poene davši im državljanstvo i učinivši ih punopravnim građanima Gruzije. Čak je i udovica generala Džohara Dudajeva, prvog predsjednika pobunjene Čečenije (ubijen u ratu s Rusijom), nakon egzila u Europi odabrala živjeti u Tbilisiju

Treći važan korak u proklamiranju Gruzije kao pionira nove integracije Kavkaza jest TV kanal PIK koji, prema Timeu, ima ambiciju postati nešto poput 'kavkaske Al Jazeere': vjerodostojan izvor informacija koji bi odigrao ulogu u modernizaciji i demokratizaciji regije. No i Time se pita koliko je moguće da jedna postaja stacionirana u Tbilisiju bude nepristrana dok producira dokumentarnu seriju 'Istina o Čečeniji'...

Za tako nešto Gruzija bi morala biti istinski demokratska zemlja, s istinski nezavisnim medijima. No Saakašvili se u više navrata pokazao ne samo kao autoritaran, već i kao brutalan šef države čiji su protivnici trpjeli torture i zastrašivanja, a novinari moraju strepiti da ih se ne osumnjiči za špijunažu. Drugi mandat Saakašvilija ističe 2013. godine i zasad je teško predvidjeti što će se dogoditi potom. Pored bivšeg stipednista State Departmenta, na gruzijskom političkom obzoru nema državnika ni opozicijske stranke koja ostavlja dojam da ga ima snage zamijeniti. Hoće li Saakašvili mijenjati ustav poput Lukašenka, Nazarbajeva i drugih postsovjetskih diktatora, pa si osigurati nove predsjedničke mandate i definitivno pogubiti imidž demokratskog reformatora? Hoće li, možda, oponašati ljutog neprijatelja Vladimira Putina, pa na predsjedničku poziciju instalirati svog povjerenika? Ili će doista biti ono za što se izdaje i povući se bez trikova? Veliko je pitanje što bi se u potonjem slučaju dogodilo s prozapadnom, pro-NATO vizijom Gruzije. A pitanje je i bi li u zemlji poput Gruzije umirovljeni predsjednik poput Saakašvilija dugo ostao na slobodi.