KOMENTAR DAMIRA GRUBIŠE

Grčki scenarij za Hrvatsku

11.03.2010 u 18:20

Bionic
Reading

Uz Grčku ipak stoji kakva takva EU, a uz Hrvatsku? Je li nam preostao samo Bog ili ima nade i za političke i gospodarske poteze, pita se dr. Damir Grubiša dok analizira novo zaoštravanje krize u Grčkoj i oko Grčke i upozorava nas na neugodni poučak kako završavaju države u kojima zavlada opakih šest patologija politike: demagogija, politička hipokrizija, politička manipulacija, politička korupcija, politička paranoja, i na kraju - političko nasilje

U četvrtak je opći štrajk, treći u mjesec dana, opet paralizirao Grčku. Prosvjeduju sve kategorije radnog stanovništva: od zaposlenika u javnim službama do radnika u prometu i industriji. Što se to događa u Grčkoj, koja je od kolijevke europske civlizacije preko noći postala 'bolesnik Europe'?

Istini za volju, grčka kriza nije od jučer, iako je u kolektivnoj memoriji naroda ostala uzrečica 'dužan k'o Grčka' još iz vremena između dva svjetska rata. No sadašnja kriza plod je pravog stjecaja okolnosti: s jedne strane, svjetske financijske krize i rasprsnuća 'mjehura od sapunice' i divljanja bezočnih financijskih spekulanata. S druge strane, Grčka se kronično zaduživala da bi mogla podnijeti ogromnu javnu potrošnju, u što spada prekomjeran broj zaposlenih u javnom sektoru, velik broj umirovljenika i kronično izbjegavanje plaćanja poreza – naravno, bogatih i tomu vještijih poreznih obveznika. A tomu se može pridodati i već ustaljena tradicija političke korupcije i 'kultura bakšiša', koja se iz nacionalnog ponosa pravda turskom okupacijom i baštinjenim navikama. Ne zvuči li to malo poznato?

Nijemci su Grcima savjetovali prodaju nenaseljenih otoka
Grčka zadužena 'k'o Grčka'

Ostavimo po strani analogije s Hrvatskom – Grčka je doista zadužena 'k'o Grčka'. Vanjski dug Grčke popeo se na vrtoglavih 300 milijardi eura, što je već blizu 125 posto BDP-a. Hrvatska se može podičiti 'samo' s oko četrdesetak milijardi eura vanjskog duga, što je nula posto hrvatskog BDP-a.

Možda to nekomu može zvučati utješno, ali baš nema velikih razloga za slavlje. Za razliku od Hrvatske, Grčka je turistička velesila, posjeduje jednu od najvećih trgovačkih flota na svijetu koja, unatoč svjetskoj recesiji, još uvijek ostaje jedna od glavnih grčkih izvoznih grana. Turizam je, iako i sam u krizi zbog smanjenja organiziranih aranžmana zbog štednje u Europskoj uniji, još uvijek šampion u grčkom izvozu, a ne treba zanemariti ni maslinovo ulje koje ima potvrdu i zaleđe europskog brenda, a posebice glasovito Kalemata, ulje od crne masline. Ni na industrijskom planu Grčka nije zanemariva, jer 20 posto BDP-a dolazi od industrije – tekstila, kemijske i metaloprerađivačke industrije, rudarstva i nafte iz Egejskog mora.

Pa u čemu je onda trik? Kako tako bogata zemlja, s toliko bogomdanih pogodnosti od mora i sunca, pomorstva i turizma, može završiti u skupini, koju su europski nadmeni bankari iz eurozone prozvali PIGS – što znači svinje, a riječ je o akronimu inicijala skupine ugroženih zemalja recesijom i dužničkom krizom: Portugala, Irske, Grčke i Španjolske, iako bi tu valjalo dodati još jedno I – Italija.

Rješenje ove nove Edipove enigme, reformulirane u obliku moderne financijske zagonetke, ne leži nikako samo u gospodarstvu ili ekonomiji, iako su spekulantski financijaši i menedžeri i ovdje, kao i drugdje, glavni protagonisti ovog dramoleta. Odgovor opet, kao i u drugim zemljama, leži u – politici. Točnije, u patologijama politike, koje se mogu posložiti po skali od jedan od šest, a to su:

(1) demagogija; (2) politička hipokrizija; (3) politička manipulacija; (4) politička korupcija; (5) politička paranoja i na kraju – (6) političko nasilje.

Sve to Grci prepoznaju u histerično-komičnoj farsi koja se od siječnja igra na atenskim kazališnim daskama. Riječ je o satiri 'Mamma Hellada' Giannisa Sarakatsanisa u kojoj se ismijava korupcija i nepotizam koji prožimaju grčko društvo. U njoj dvojica korumpiranih političara prodaju Akropolu dvojici biznismena za koje se kasnije ispostavi da su visoki prelati grčke pravoslavne crkve, koji žele Akropolu pretvoriti u kasino. Parodija nije daleko od istine, jer prepričava skandal u koji se uplela prošla vlada Andreasa Karamanlisa s prvacima monaškog reda na gori Atosu. Korupcija je u Grčkoj sveopća i ona je glavna rak-rana koja izjeda grčko društvo.

Utješno uspoređivanje ili zavaravanje

Želimo li se opet utješiti i blaženo uspavati u varljivom osjećaju nadmoći, tada možemo navesti da je brojka od 65.000 zaposlenih u metastaziranoj javnoj upravi Hrvatske utješna u odnosu na 250.000 zaposlenih u javnoj upravi Grčke, a Grčka je svega dva i pol puta veća od Hrvatske. A na skali korupcije, opet nas može uspavati samozavaravajuć osjećaj više vrijednosti, usporedimo li hrvatsko 66. mjesto na skali korupcije Transparency Internationala u odnosu na 71. mjesto Grčke – dakle korumpiranije za pet mjesta od Hrvatske, u istoj skupini s još dvjema usahlim ružicama na zapučku Europske unije – Rumunjskom i Bugarskom

No mjesta samozavaravanju i samozadovoljstvu baš i nema. Sva ta korupcija, nepotizam i klijentelizam koji čine svakodnevicu grčkoga društva nije samo plod osmanske okupacije, već je to prije svega plod korumpirane politike raznih političkih elita i vladajućih garnitura koje su se smjenjivale na grčkom kormilu. A najveći krivac za to, u ovoj eruptivnoj fazi grčke krize, vlada je desnog centra i 'Nove demokracije' prošloga premijera Karamanlisa, za vrijeme kojega su izbile i prve demonstracije u kojoj je 6. prosinca 2008. ubijen i petnaestogodišnji Alexandros Grigoropulos, izazivajući val prosvjeda mladih širom zemlje koji su prerasli u ekonomski i politički bunt.

Merkel, Papandreou i Sarkozy

Karamanlis je u listopadu izgubio izbore, što je bilo i za očekivati. Novi premijer Georgios Papandreou, na čelu Socijalističke stranke PASOK, suočio se s raspadom državnih financija: deficit državnog proračuna popeo se na 12,7 posto BDP-a, financijske spekulacije dovele su do kraha grčkih državnih obveznica na svjetskim burzama, a državna blagajna nikako da se napuni zahvaljujući masovnim poreznim utajama i prijevarama. Sve je to omogućila Karamanlisova vlada najbogatijim slojevima grčkog društva, jednog od najsiromašnijih društava u Europi s najbogatijim pojedincima – multimilijarderima koji, zahvaljujući mitu i vezama, uspješno izbjegavaju svoju najsvetiju građansku dužnost, plaćanje poreza.

Papandreou je pripadnik jedne od najpopularnijih grčkih političkih dinastija, poput protivnika Karamanlisa, ali dinastije su tipične za grčku stvarnost: njima nasuprot stoje dinastije ekonomskih moćnika kao što su Onazisi i Nijarhosi. No Georgios Papandreou širom svijeta poznati je sociolog, ekspert za razvojne probleme koji je istraživao i predavao u Švedskoj i SAD, a kao političar stao je i na čelo Socijalističke internacionale. Njegov program štednje, koji su vlada i parlament usvojili početkom godine, predviđa zamrzavanje plaća u javnom sektoru, smanjivanje troškova javne uprave, smanjivanje povlaštenih mirovina, povećanje poreza na gorivo, uvođenje posebnih poreza na kapitalnu dobit i – sveopću borbu protiv utaje poreza i korupcije. Zvuči li vam, opet, poznato? No doduše našeg programa štednje i rezanja troškova države još uvijek nema, ali to je otprilike katalog onoga što valja napraviti u Hrvatskoj, kad se 'stekne politička volja' koja još uvijek luta negdje izgubljena u hodnicima Banskih dvora

Usto, Papandreou je produžio radni vijek za dvije godine, što je sada trend u svijetu, samo ne kod nas.

Ima li Hrvatskoj pomoći?
Eurozona u panici

Za svoje reforme, koje moraju biti strukturalne i duboke, Papandreou je zatražio podršku zemalja EU. Angela Merkel ga je dočekala hladno, francuski predsjednik Sarkozy dao je punu podršku, a to je učinio i Obama. No hoće li eurozona priskočiti u pomoć Grčkoj da joj barem pomogne u jeftinijim kreditima za pokriće svog vanjskog duga, ostaje za vidjeti.

Eurozona je, razumljivo, u panici: na kušnji je i učinkovitost eura, jer bi primjena rigoroznih kriterija eurozone mogla gotovo automatski isključiti Grčku iz euro-raja. A to bi onda značio uvod u isključenje i drugih iz skupine PIGS.

Zato će pomoć svakako doći, a u međuvremenu se Papandreou mora suočiti s paradoksom da će teret ovih rigoroznih mjera štednje snositi upravo oni koji imaju manje, a oni bogatiji opet će se pokušati izvući. Papandreou, socijalist modernog tipa, morat će znati odvojiti demagogiju od prave politike i poput Herkula očistiti Augijeve štale grčke države od korupcije. No nije na kušnji samo on: grčki scenarij nije samo pobudnica za druge zemlje PIGS-a, već, nažalost, i za nas. Za razliku od Grčke, mi nemamo ni Papandreoua, a ni Europsku uniju koja će ipak na kraju morati priskočiti u kakvu-takvu pomoć posrnuloj Grčkoj, same sebe radi. A nama, samo nam je Bog na pomoći...