UZ KNJIGU 'CRNA MAPA'

Gdje je 'Nova pravednost' za ubijene ruske novinare?

09.07.2012 u 13:24

Bionic
Reading

Kad treba, sve vlasti i propagandne mašinerije znaju uzeti hudu sudbinu nekog pojedinca i od nje stvarati nacionalistički mit. No kada nema takvog interesa, njihova briga za čovjeka približna je nuli. Tako ni ruska, ni srpska, a ni hrvatska vlast nisu pokazale volju da nakon 20 godina pokušaju otkriti sudbinu Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja, novinarsko-snimateljskog dvojca Radiotelevizije SSSR-a koji je 1991. godine nestao kod Hrvatske Kostajnice u prvim danima rata. A nije da nije bilo prilike

Tvrdi to u hrvatskom izdanju svoje knjige 'Crna mapa' Vladimir Muskusjev, legendarni novinar sovjetske perestrojke i kasniji politički moćnik koji već treće desetljeće pokušava naći grob svojih kolega i prijatelja razotkrivajući pritom nemar političkih elita za sudbine pojedinaca stavljene pod tepih tzv. državnih interesa i prioriteta te moralnu nakaznost nacionalističkih mitomanija na prostorima od Zagreba i Beograda, pa sve do Moskve.

Viktor Noginbio je jedan od najkvalificiranijih inozemnih ratnih reportera u Hrvatskoj jer je odrastao i školovao se u Zagrebu, pa se na počecima rata odlično snalazio među lokalnim stanovništvom. Uz to je bio prijatelj i mentor piscu ove knjige, doslovce po njegovim stopama kaskao je Mukusjev 80-ih kroz minsko polje u Afganistanu, dok su obojica nastojali donijeti prave materijale i probiti nešto ratne istine u cenzurirani sovjetski eter. Gennadij Kurinnoj bio je, pak, snimatelj s kojim je Nogin pokušavao objasniti sovjetskoj javnosti što se to događa u Jugoslaviji, u danima kada se ta država urušavala u sličnim procesima kao i njihov Sovjetski Savez.

Nogin i Kurinnoj nestali su 1. rujna 1991. godine na putu iz Beograda za Zagreb, nakon što su odlučili skrenuti s rute kako bi snimili neke materijale u kaotičnim (para)vojnim događanjima kod Hrvatske Kostajnice – rat je upravo bio zahvatio šira područja. Sudeći po prikupljenim dokazima i svjedočanstvima, ruski novinari ubijeni su istog tog dana, pri čemu je srpska paravojska za zločin odmah optužila hrvatsku stranu.

No u srpskoj verziji, koju je autor knjige došao osobno provjeriti, odmah su se počele otkrivati sve veće rupe. Uskoro se pojavio i svjedok - vodnik JNA Stevan Borojević koji je ruskim tajnim službama detaljno opisao kako su reporterski tandem zaustavili njegovi sumještani iz 'specijalne milicije' direktno podređene warlordu srpskih pobunjenika Milanu Martiću. Svjedok je opisao kako je njegov prezimenjak Ranko Borojević nakon legitimiranja ruski dvojac proglasio 'hrvatskim špijunima' te ih na mjestu ubio, a njihov automobil je opljačkan prije uništavanja

Mukusjev je u to vrijeme već bio etablirani novinar koji se ranih 90-ih bacio u politiku kao zastupnik ondašnjeg Vrhovnog Sovjeta Ruske Federacije. Imao je moć i veze za okupljanje istražne komisije u kojoj su uz njega bili i tužitelj te specijalni agenti Vanjske obavještajne službe. No doslovce nekoliko dana prije nego što će stići na mjesto zločina, u Kostajnici je ubijen Stevan Borojević, glavni svjedok.

Za Mukusjeva počinje definitivni košmar-krimić u kojem otkriva da ne samo srpske, nego i ruske vlasti držanjem po strani nastoje zataškati slučaj u ime 'rusko-srpskog bratstva', odnosno 'interesa ruske države u balkanskom pitanju'. Na tadašnjim okupiranim područjima tzv. Republike Srpske Krajine kreće kronologija misterioznih nestajanja svjedoka, lažnih kostiju u pronađenoj olupini automobila, nestanaka prikupljenih dokaza, osobnih drama (autor knjige je svojom potragom uništio odnose s obitelji službeno nestalog Nogina), te povijesnih promjena unutar Rusije uslijed kojih je i sam autor ubrzo politički izvisio.

Jedan od vrhunaca knjige je susret Mukusjeva, tada visokopozicioniranog ruskog političara, s Milanom Martićem u Banjaluci. Današnji haški zatvorenik nije ga primio u nekoj rezidenciji, kako je bio diplomatski običaj, nego je naložio Mukusjevu da ga čeka u nekoj ulici, skupa sa svojim vozačem (zapravo specijalnim tajnim agentom), i da na sastanku ima pričati engleski. Martić se dovezao na džipu okružen naoružanim mrganima te naredio deputatu Vrhovnog Sovjeta da se pokupi iz zemlje za 24 sata, 'inače će i njega tražiti kao što on sada traži svoje kolege'. O tome je Mukusjev zapisao sljedeće:

'Tih dana u bivšoj Jugoslaviji, dok sam se nalazio na području gdje je još trajao rat (iako su aktivni ratni sukobi već prestali) puno sam se puta sjetio riječi Jevgenija Primakova (tadašnji šef Vanjske obavještajne službe, kasnije premijer, op. M. S.) koje mi je rekao kad smo se pozdravljali – vi, Vladimire Vladimiroviču, nećete ići u bandu, već ćete raditi u bandi... Zaista, Srpska Krajina je imala zakone koje su donosili terenski zapovjednici. Bili su to zakoni sile, diktature i potpune poslušnosti. Jednostavno rečeno – uvjeti bezakonja. U Moskvi smo bili deputati Vrhovnog Sovjeta, pukovnici državne službe sigurnosti, diplomati i tužitelji. Ali ovdje smo bili nitko i ništa. I na to su nas stalno podsjećali.'

Nakon Martićeve prijetnje smrću, tužitelj iz istražne komisije doista se pokupio u Beograd, ali Mukusjev i tajni agenti nisu. Nastavili su istragu oko Kostajnice sve dok skore političke promjene (ukidanje Vrhovnog Sovjeta!) u Rusiji nisu ostavile pisca 'Crne mape' bez ovlasti. Nakon njegovog odlaska, istraga je zamrla.

Premda je Rusija, kako je poznato, golema zemlja u kojoj su proteklih godina stradale stotine novinara (uskoro su bili počeli i ratovi u Čečečniji), o Mukusjevljevoj potrazi s vremena na vrijeme pisale bi ugledne novine poput Izvjestije, Novaje Gazete ili Moskovskog komsomoljca. No s vremenom je sudbina Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja postala daleka prošlost, jedna u moru tužnih priča – gotovo kao da je riječ o alpinistima koji su nestali u nekoj provaliji uspinjući se na Mt. Everest, a ne o novinarima velesile koji su ubijeni na zadatku - a pritom postoji ozbiljna dokumentacija o svjedocima koje bi se uz politički i diplomatski pritisak moglo navesti da otkriju mjesto tajnog pokopa njihovih tijela (Kurinnoj i Nogin se, podsjetimo, još uvijek vode kao nestali).


U svojoj upornoj potrazi, u kojoj uglavnom nije nalazio političkih saveznika, Mukusjev se sprijateljio s hrvatskim braniteljem, umirovljenim pukovnikom HV-a Ivicom Pandžom Orkanom. Premda se razilaze u nekim interpretacijama ratnih događanja na području Hrvatske, Mukusjev izražava veliku zahvalnost Pandži jer je mimo pomoći državne središnjice sa svojim prijateljima-ratnim veteranima uspio podići spomenik poginulim ruskim novinarima pokraj ceste kod Hrvatske Kostajnice, na mjestu na kojem su ubijeni Kurinnoj i Nogin. Spomenik ima natpise na hrvatskoj latinici i ruskoj ćirilici, koji se razlikuju po sadržaju: Mukusjev je pisao ruski suzdržavši se od 'nacionaliziranja krivnje' i donošenja presude mimo sudski dokazane krivnje, dok hrvatska verzija teksta ističe da su novinari 'mučki ubijeni' od strane srpskih paravojnih postrojbi.

Mukusjev piše da je spreman razumjeti potrebu civila, hrvatskih vojnih veterana, da skinu odgovornost za ubojstvo sa sebe, pa čak i da spomeničkim putem optuže suprotnu stranu mimo pravne procedure. Nije, međutim, spreman razumjeti političke vrhuške triju država (Rusije, Srbije i Hrvatske) koje tu pravnu proceduru odbijaju pokrenuti jer nije 'aktualna, politički korektna' itd. Predlagao je da se po imenu Nogina i Kurinnoja nazove stipendija za novinare u Hrvatskoj, ili filmski festival s antiratnom tematikom koji bi se održavao u Hrvatskoj Kostajnici – predlagao je bilo što, samo da smrt na radu njegovog prijatelja i kolege ostane podsjetnik i upozorenje za neku bolju budućnost ovih društava, a ne da se njihove kosti mučki pometu u ionako preteške kosturnice 'nacionalnih interesa'.

No čini se da su i Mukusjev, i Nogin, i Kurinnoj izašli iz mode i da nisu zanimljivi inženjerima 'Nove pravednosti' koja se, između ostalog, napaja na politici pomirenja i metodama pijeteta pred spomen-obilježjima. Mukusjev u svojoj knjizi navodi službene prepiske s državnim organima: u Rusiji je dobivao barem kurtoazne odgovore od Jeljcina i Medvedjeva, ali ne i od Putina. A nije mu se, tvrdi, po dolasku na vlast udostojio odgovoriti ni hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Bit će, valjda, da su upornost i predanost učinile Muskusjeva redikulom koji 20 godina mimo svog posla prikuplja iskaze i dokaze moleći da ih netko procesuira, redikulom koji je sasvim slučajno izvještavao iz Afganistana, uređivao kultnu emisiju perestrojke, dobio nagradu Emmy, sudjelovao u kreiranju ruskog ustava, bio izabran u Vrhovni Sovjet i danas je angažirani profesor na fakultetima novinarstva.