VASIĆEV SKALPEL

Finese balkanske diplomacije

11.09.2010 u 08:00

Bionic
Reading

Nakon što je Generalna skupština UN-a izglasala rezoluciju o Kosovu kojom je Srbija konačno odustala od sna o Kosovu u svojim teritorijalnim okvirima, naš komentator upozorava na opasnost od pregovora s 'figom u džepu' te opasnosti podjele Kosova

Svaki picek nađe svoj lonac, pak tako i svaki sadržaj nađe svoju formu – tja, kakvu-takvu ako ne može bolje. Tako je u četvrtak navečer Generalna skupština Ujedinjenih naroda aklamacijom, dakle bez uobičajene gnjavaže i glasanja, usvojila čuvenu srbijansku rezoluciju o Kosovu, ali u izmijenjenom i dopunjenom izdanju. Svi zadovoljni, obraz spašen, a status quo ante, naravno, ostaje.

Balkanska diplomacija ista je kao i sve drugo balkansko: šljampava. Kao što vidimo iz primjera ove – inače suvišne – rezolucije, balkanska se diplomacija od obične razlikuje po dvjema specifičnim metodologijama. Jedna se zove 'Ja ću poći, a vi mi ne dajte'; druga 'Drž’te me, ubit ću ga!' Obje potječu iz poslovične zadimljene balkanske krčme, gdje se samo čeka da netko prevrne petrolejku pa da proradi kriv nož u smislu protupravnog prisvajanja tuđe srebrne vure.

Ovi srbijanski diplomati, na čelu s onom nesnosnom papigom od ministra Jeremića, prvo su stvorili umjetni skandal svojim prijedlogom blesave rezolucije, sve namigujući i gurkajući se laktovima, onda su milostivo i prenemažući se dopustili da ih iz Bruxellesa, Londona, Berlina i Washingtona ljubazno uvjere da je ta rezolucija nekako, kak bi rekli, ne baš primjerena stvarnosti i namjerama Velikih Sila. To je sve, dakako, bilo propraćeno melodramatskim gestama kako za vanjsku (manje), tako i za unutarnju (više) upotrebu. Licemjerna poruka odaslana tako glasi, otprilike: eto ste nas uvjerili, u usta vaša diplomatska, pak smo popustili zbog razloga apsolutno rodoljubivih, jer da je 'Srbiji mjesto u Europi' i ne znate ni sami što smo sve tome žrtvovali.

Tercirajući tom napjevu i osnažujući uvjerljivost podvale, srpska je nacionalistička i ekstremno desna oporba smjesta uz gusle zavapila na omiljenu temu 'izdaje': 'Drugi kosovski boj'; 'Vuk Branković' i tralala. Ambiciozni i lukavi Šešeljevi disidenti oko Srpske napredne stranke Tome Nikolića i Ace Vučića, pretendenti na naslov proeuropskih šampiona i – kako to reče Nikolić u jednome trenutku – 'srpskih Sanadera', stvar su predstavili drukčije. Oni, naime, užasnuto smatraju da se 'ova vlast mora povući', što im je, uostalom, šlager od početka (ta zar nisu oporba?), mudro pritom ne ulazeći u meritum te priče oko rezolucije.

Prošlo svršeno vrijeme
Koliko košta 'najskuplja srpska reč'?

Kad smo, dakle, kod merituma stvari: izgubivši svoje svetačko strpljenje, Velike su Sile uvrnule rep Borisu Tadiću i njegovim diplomatima. Ukratko, gđa. Ashton je Borisu Tadiću u Bruxellesu objasnila u nekoliko riječi da je bilo dosta zajebancije. Rezolucija se ima preraditi i redigirati tako da se izbace teške riječi i pretjerani zahtjevi; da se otvore načini za izravni dijalog s Prištino da se taj dijalog bavi pitanjima životnim i svakodnevnim, a bez ikakvog spominjanja 'statusa' Kosova i ostalih apstrakcija. U očima Europske unije, koja se tako izborila za nadležnost po pitanju kosovskom, Republika Kosovo svršena je stvar, fait accompli i jako im je žao, ali je tome tako i točka, a vi vidite što ćete i kako. Time su izbrisane kojekakve 'crvene linije' ispod kojih 'Srbija neće', kosovske kletve, 'najskuplje srpske riječi' (kako ga naziva Matija Bećković, jeste – kad vidimo koliko novca se u nezavisno Kosovo sipa) itd. Generalna skupština UN odahnula je s olakšanjem i aklamacijom usvojila izmijenjenu verziju: jedna briga manje…

Sada se politička klasa u Srbiji ponaša, sa značajnim zakašnjenjem, po ranom i mudrom savjetu Nenada Čanka, lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine: 'proglasi pobjedu i bježi glavom bez obzira'. Evo se već javljaju analitičari s dubokim i pitijski nadahnutim tumačenjima da na što će sve to izaći i da tko je tu zaradio, a tko izgubio i gdje su tu Rusi, a gdje Mile Dodik itd. Sve je to gubljenje vremena i zarađivanje honorara, žito na mlinove medija i trustova pilećih mozgova iz raznih nevladinih organizacija koje se bave destiliranjem kvintesencije. Dobro, moraju i oni od nečega živjeti, Bog ih čuvao.

Što se Kosova tiče, Hashim Thaqi već prede kao mačak koji je smazao slaninu: molim, veli on, šta sam vam rekao? Ako iz cijelog ovog cirkusa ima neke koristi, ona je banalna, svakodnevna i životna; najdragocjenija, dakle. Ako je Thaqi zadovoljan iskreno, ako su u Srbiji zadovoljni, pa makar i neiskreno, onda je nešto postignuto.

Sada će nastupiti tugaljivi i delikatni trenuci: po prirodi stvari, mora uskoro doći do prvih neposrednih i izravnih razgovora između Prištine, Beograda i kosovskih Srba koji su više nego zbunjeni ovim razvojem događaja. Njima je Beograd, naime, obećavao brda i planine, pripajanje Srbiji, novac do krova, kuneći se Lazarovom kletvom da je 'Kosovo srce Srbije' i već možete misliti. Sada se već jasno ocrtavaju fantastični zemljovidi budućih hipotetičkih podjela i razmjena teritorija. Tu je problem u tome što se dvije buduće ugovorne strane uzajamno drže za, hm, jajca – oprostite na mom kolokvijalnom jeziku, ali preciznije definicije nema. Srbija bi, naime, htjela sjever Kosova, sjeverno od rijeke Ibar u Kosovskoj Mitrovici, to jest. Kosovari podsjećaju na tri južnosrbijanske općine s albanskom etničkom većinom, Bujanovac, Medveđu i Preševo, na koje imaju pretenzije u slučaju razmjene teritorija. Razboriti ljudi, pak, podsjećaju da bi svaka razmjena teritorija morala – po prirodi stvari i u skladu s našim gorkim balkanskim iskustvom – značiti i egzodus stanovništva iz izoliranih enklava unutar dubine kosovskog teritorija, gdje živi stotinjak tisuća Srba.

Razmjena teritorija, dakle, ostaje neizvjestan i opasan izbor. Ali, prije ili kasnije Srbi i kosovski Albanci, Beograd i Priština, morat će sjesti i razgovarati. Tek kada to krene, bit ćemo pametniji.