POP UP

Filmski remakeovi

17.08.2010 u 12:20

Bionic
Reading

Deja vu? Vrlo vjerojatno. Iako je općepoznato da holivudska kinematografija vrvi preradama filmova, ipak smo se odlučili razotkriti neke od najpoznatijih i pronaći njihove manje poznate prethodnike


Ekonomska recesija zahvatila je svijet, pa je to glavna tema u zadnje vrijeme, a recesija ideja odavno je zahvatila Hollywood, što potvrđuje već letimičan pogled na boxoffice ljestvicu. Naime, na njoj se već godinama nalaze uglavnom ekranizacije stripova, nebrojene franšize i filmski nastavci te ekranizacije raznoraznih videoigara ili televizijskih serija, dok posebno mjesto pripada - remakeovima. Pritom se neki autori odlučuju na remake starijih i dobro znanih hitova, dok neki biraju iz fonda slabije poznatih naslova iz drugih kinematografija (a Amerikancima je ionako sve s neengleskog govornog područja slabije poznato). Nepisano je pravilo pokazalo da su ti remakeovi tek u rijetkim prilikama bili jednaki ili bolji od originala, dok se u većini slučajeva ipak radilo o preradama koje su kvalitetom kaskale za svojim prethodnicima. No remakeovi nisu nikakva novovjeka pojava iako se, zbog posvemašnje bezidejnosti, danas filmaši odlučuju na njih češće nego prije. U ovom tekstu odlučili smo se pozabaviti upravo nešto manje poznatim predlošcima popularnih filmskih hitova za kojima su bez previše razmišljanja posezali i neki od najzanimljivijih suvremenih filmaša.

Jedan od najomiljenijih filmova svih vremena zasigurno je Moje pjesme, moji snovi (1965) u kojemu je gledatelje oduševila Julie Andrews i ljubavna priča između nje i udovca s puno djece, Von Trappa. Međutim, rijetki znaju da je taj film, iako ne doslovni remake, bio inspiriran njemačkim filmovima Die Trapp Familie i 'Die Trapp Familie in Amerika' snimljenih desetak godina ranije.

Jedan od 'najplačljivijih' filmova svih vremena Zeffirellijeva je melodrama Šampion (1979) o bivšem boksačkom prvaku koji se pokušava vratiti na staze stare slave. Laže tko kaže da nije plakao na taj film (ili ima kameno srce), a Zeffirelli je samo ponovio formulu što ju je 1931. definirao King Vidor u istoimenom filmu za koji je Wallace Beery nagređen Oscarom u kategoriji najboljeg glumca.

Redatelj Frank Oz iza sebe ima prilično zanimljivu karijeru a između ostalog je taj sin lutkara radio i na kultnom 'Muppet showu' te Lucasovim 'Ratovima zvijezda' (posudio glas i pokretao Yodu). Vjerojatno najbolji film njegove karijere i ponajbolja komedija osamdesetih urnebesno su zabavni Prljavi pokvareni prevaranti (1988) u kojoj su nadahnutim nastupima oduševljavali Michael Caine i Steve Martin. Nešto je manje poznato kako je Ozov film remake komedije 'Bedtime Story' (1964)  Ralpha Levyja gdje su Marlon Brando i David Niven tumačili dvojicu žigola oko čijih se spletki vrti cijela radnja. 

Film Miris žene (1992) vratio je Ala Pacina u velikom stilu na scenu nakon godina izbivanja i loših filmova te mu donio jedinog Oscara. Naime, od 'Scarfacea' iz 1983. Pacino je snimio tek jedan dobar film, 'More ljubavi', pa mu je očajnički trebao hit, a on se ukazao u vidu remakea talijanskog filma 'Profumo di donna' iz 1974. godine u kojem je Pacinovu ulogu tumačio Vittorio Gassman.

Veliki Cameronov hit (a svi su njegovi filmovi u pravilu hitovi) Istinite laži (1994) bio je remake francuske špijunske komedije 'La Totale!' Claudea Zidija snimljene tri godine ranije, a kako je James Cameron ipak pravi majstor, tako je i njegova prerada ispala superiorna svome predlošku i spada u onu rjeđu skupinu remakea koji su bolji od originala.

Filmovi bivšeg pajtonovca Terryja Gilliama često nailaze na nerazumijevanje iako se uglavnom svi slažu da njegovi filmovi redovito izgledaju besprijekorno kad je riječ o njihovom vizualnom identitetu. No sve da nikada više ne snimi dobar film, čovjek koji nas je počastio 'Brazilom', 'Kraljem ribara' i sa 12 majmuna odavno je zaslužio posebno mjesto u filmskim leksikonima. No upravo je taj njegov sjajni postapokaliptični SF triler o putu kroz vrijeme, '12 majmuna' (1995), u biti slobodna prerada francuskog filma 'La jetée' (1962) koji je u vrijeme novog vala režirao Chris Marker, inače fotograf i dokumentarist. Markerov je film trajao svega 28 minuta, bio je crno-bijeli i u potpunosti napravljen od klasičnih fotografija, pa je i na samoj špici najavljen kao 'fotoroman' Chrisa Markera. Radnja filma je u sličicama pratila postnuklearne eksperimente s putovanjem kroz vrijeme, a početak i kraj '12 majmuna' istovjetni su Markerovom originalu.

Ugledni Cameron Crowe je nakon niza zapaženih naslova ('Samci', 'Jerry Maguirre', 'Korak do slave') za svoj idući projekt odabrao remake izvrsnog španjolskog trilera 'Abre Los Ojos' (1997). Točnije, tim se filmom oduševio Tom Cruise, kupio prava na remake i nagovorio Crowea na novu suradnju. Rezultat je Vanilla Sky (2001), solidan film dobre atmosfere koji ipak zaostaje za zbilja sjajnim originalom. Crowe je nakon tog filma u potpunosti nestao sa scene, dok je redatelj originala Alejandro Amenabar postao jedan od značajnijih suvremenih filmaša.

Trenutačno vrlo aktualni i nesumnjivo daroviti Christopher Nolan, čiji genijalni 'Inception' igra u kinima, nakon sjajnog debija s filmom 'Following' te briljantnog 'Mementa' svoju je vrijednost producentima morao dokazati remakeom. Nolana je 2002. godine  zapala prerada norveške psihološke drame Nesanica Erica Skjoldbjaerga u kojoj dvoje policijskih istražitelja pokušava uhvatiti ubojicu djevojčice u jednom norveškom gradu. Nolan je radnju preselio na Aljasku, a glavne uloge dodijelio izvrsnim glumcima Alu Pacinu, Hillary Swank i Robinu Williamsu u netipičnoj ulozi negativca. Rezultat je dobar krimić (istina, najlošiji film u njegovoj dosadašnjoj karijeri) koji je otvorio Nolanu put prema holivudskom tronu.

Čak je i veliki Martin Scorsese ostao bez ideja te se prije četiri godine uhvatio projekta 'Pokojni' koji je bio prerada velikog azijskog hita – trilogije  'Pakleni poslovi' (2002/03). Pokojni su se pokazali posve solidnim filmom i najboljim Scorsesejevim uratkom zadnjih 20-ak godina, ali su i kao takvi debelo zaostajali za kvalitetom azijskog originala. Azijsku su trilogiju u duetu režirali Alan Mak i Andrew Lau i riječ je o jednoj od najboljih filmskih trilogija svih vremena.