MERKEL I SARKOZY U IDEOLOŠKOM KLINČU

Europa prava ili Europa politike?

01.12.2011 u 07:00

Bionic
Reading

Razlika francuske i njemačke vizije Unije mogle bi se parafrazirati kao razlika između stavova 'ljudi smo, dogovoriti ćemo se' i 'red, rad, i rezultat'. Danas će se francuksoj javnosti obratiti Sarkozy, sutra Merkel, za nešto više od tjedan dana zakazan je novi samit čelnika u Bruxellesu, no ideološki jaz između Pariza i Berlina neće tako skoro biti premošćen. Kako stvari stoje, Europa prava, a ne politike, bit će jedini izlaz

Kako Le Monde, tako i Wall Street Journal, izbacili su analize o ključnom problemu odnosa na putanji Berlin–Pariz. Najmanje je tu riječ o detaljima. Radi se o dvije nepomirljive vizije kako bi Unija trebala funkcionirati na neizrečenoj razini. Dakle, koji bi trebao biti kodeks ponašanja koji se podrazumijeva, daleko prije nego što stupe na snagu novi ugovori, protokoli i zakoni. Upravo se na toj razini Francuska i Njemačka, točnije Sarkozy i Merkel, igraju pokvarenog telefona.

Bilo da je riječ o različitom shvaćanju uloge Središnje europske banke ili izdavanja euroobveznica, konflikt dvaju najjačih članica eurozone proizlazi iz različitih vizija Europske unije. Sarkozy želi rješavati stvari političkim dogovorima. Merkel želi vladavinu prava. Sarkozy želi ad hoc rješenja na najvišoj razini. Merkel želi ustoličiti dugoročnu regulativu kojoj treba vremena za postizanje efekta, garantira stabilnost. Recimo, uvođenje sankcija članicama koje ne budu poštovale dogovorenu proračunsku politiku i bile fiskalno nedisciplinirane. Dovođenje država pred Europski sud pravde sasvim je normalna opcija za Berlin. Pariz u tome vidi narušavanje nacionalnog suvereniteta. Ključna je riječ u Elizejskoj palači solidarnost. U Berlinu disciplina

Oba partnera žele jače fiskalno stješnjavanje Unije, samo, za Francuze to znači prije svega mogućnost intervencije Središnje europske banke. Za Njemačku to znači uvođenje discipline koja ne garantira nikave nove bujice keša od strane europske središnjice. Pojačana kontrola nad državnom potrošnjom posrnulih članica, usuglašavanje poreznih politika i mjere štednje nisu za Angelu Merkel metode umiljavanja ne bi li se državama jeftino posudio novi novac ili izbrisao još koji komad duga. Ne postoji aposlutno nikakva nagrada za popravljanje štete i promjenu mentaliteta na vlastitom terenu, osim, dakako, da se šteta popravila, odnosno mentalitet promijenio.

Francuska je predugo shvaćala Europu kao igralište za svoju nacionalno orijentiranu politiku i ekonomiju. Snažan naglasak na državništvu, centralizmu, pabirčenju po projektu Europa kada i kako joj je to odgovaralo, kršenje Pakta o stabilnosti, zaobilaženje direktiva jedinstvenog tržišta i odbacivanje strukturalnih reformi koje se sada pokazuju kao neodgodive, predugo su bili lajt-motivi francuske političke vizije, da parafraziramo Wall Stret Journal. Stoga je jasno da danas, kada je ideja veće političke i fiskalne unije bez alternative, Pariz napokon mora popustiti, no ne želi to učiniti besplatno. Sarkozy želi jasnu garanciju da će Središnja europska banka intervenirati i da će države zadržati sav svoj suverenitet. Mogućnost da institut sankcija neposlušnim državama uđe u novi Maastrichtski sporazum vrijeđa poslovičnu francusku nedodirljivost u stvarima unutanjepolitičkog uređenja.

Njemačka, zemlja koja je izašla iz pepela Drugog svjetskog rata na nosilima međunarodne zajednice, prije svega SAD-a, nema ni izbliza takav politički ego. Kako ekonomija, tako i mentalitet nije joj izgrađen na nacionalnom ponosu koji se vrti oko državničkih odluka, nego na nečemu krajnje impersonalnom – regulativi koja vrijedi za sve

Tim gore po Pariz. Francuska je daleko izloženija grčkoj, talijanskoj i španjolskoj krizi nego Njemačka. Na rubu je gubitka vrhunskog kreditnog rejtinga. Sarkozy nema previše aduta s kojima može pritisnuti Merkel i medijska eksponacija liderskog dvojca Unije tek je fasada za stvaranje iluzije konsenzusa i pluralizma. Francuska treba Njemačkoj tek u kozmetičke svrhe – da ne ispadne da se Berlin ponaša imperijalistički, despotski ili – u najgorem slučaju – poput Četvrtog Reicha, termin koji su već skovali anglosaksonski analitičari.

Istina, Njemačka je profitirala od zajedničke valute i trebala bi pokazati više solidarnosti i razumijevanja iz smjera novčanika, no to nije bog zna kakav protuargument. Zašto od toga nisu profitirale i ostale članice?