Prebjeg bivšeg predsjednika Tunisa Bena Alija, protesti u Egiptu i Jemenu kao jasna rekacija na decenijske diktature te nezdovoljstvo koje se javlja u Maroku i Alžiru, kao i sveopća solidarnost s Jasmin revolucijom u Tunisu koja je uspjela zbaciti predsjednika nakon 24 godine vladavine, jasni su znakovi burnih političkih promjena koje zasad uglavnom ostaju slabo shvaćene s druge strane Mediterana.

Iako bi bilo posve površno svoditi novonastalu situaciju u arapskim zemljama na istu matricu, budući da svaka od zemalja ima vlastiti i specifični socio-politički ustroj, moguće je izvesti nekoliko generalnih zaključaka.

Sustavno osiromašenje srednje klase u arapskim zemljama pratio je rast korupcije i nepotizma vlasti te neučinkovitog birokratskog aparata. Te su zemlje aktualno nalaze usred unutar političkih prevrata te su suočene s akutnom krizom legitimiteta dok ih prati dugotrajna ekonomska kriza i neuspjela vanjska politika.

Nemušta politika Zapada

No unatoč nedvosmislenim znakovima tektonskih promjena u arapskom svijetu južne obale Mediterana, svjetska politika, a posebice europska, i dalje se pokazuje neaktivnom i nemuštom da artikulira propisnu reakciju.

Rezultat je to duge i loše vođene politike te implicitnog podržavanja režima u području Magreba u kojima su zapadnjačke vlasti, na čelu s Francuskom, vidjele jedine moguće saveznike u borbi protiv islamističkih tendencija.

No situacija na terenu posve demantira uvjerenja zapadnjačkih saveznika. Kao što je pokazala revolucija u Tunisu, protuvladini protesti jednako su bili usmjereni protiv despotizma aktualne vlasti, kao i protiv stvaranja nove teološke države koja je već desteljećima standardno mjesto straha zapadnih sila. Jedna od mnogih zabluda zapadnjačke politike (u čemu prednjači upravo Francuska) bila je ta da je tuniski režim, za razliku od marokanskog, alžirskog i egipatskog, nabolje zauzdavao islamističke tendencije koje su uglavnom a priori proglašavane opasnima, te da je na zakonskom planu najviše učinio u pogledu ljudskih prava, primjerice pitanja prava žena.

No nominalne zakonske odrednice više očito ne mogu poslužiti kao alibi neuspjeloj vanjskoj politici.
Nesupjela politika Zapada posebice je očita u Francuskoj, koja bi trebala najintenzivnije pratiti sitauciju u svojim bivšim kolonijama s kojima je i danas, kako politički, tako i ekonomski, jako vezana.

Porazni rezultati francuske politike nemiješanja

Tzv. načelo ne-miješanja, kao uhodana mantra francuske politike u Magrebu, donijelo je upravo porazne rezultate. Načelo bi trebalo odražavati odmak od kolonijalne politike prema kojem se Francuska ne miješa u interna pitanja samostalnih država. Odbivši utočište odbjeglom predsjedniku Ben Aliju, za kojim je u međuvremenu izdana međunarodna tjeralica, Francuska je tek relativno spretno, ali odviše prekasno, uspjela donekle spasiti vlastiti obraz.

Sa znakovima potpore novim društvenim promjenama u Maroku i u Alžiru, Francuska će ubrzo biti primorana temeljito preispitati svoju paternalističku ulogu u Magrebu. Najbolji početak za to bi svakako bio priznanje brojnih propusta, kako na planu političke potpore, tako i u pogledu ekonomske suradnje.

Magreb je područje krucijalnog geostrateškog interesa Europe. Većina imigranta koji žive u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji dolazi upravo iz zemalja Magreba. Zatim, tu su jake ekonomske veze s Tunisom, Alžirom i Marokom te razvijena industrija turizma kroz koju se sjeverna Afrika polako profilira u omiljeno odredište europskih umirovljenika.

Stoga od europskih čelnika posve opravdano treba očekivati jasnije i promptnije rekacije koje bi u svakom slučaju trebale biti mnogo konzekventnije od sadašnje, tek nominalne i uopćene potpore demokratskim promjenama.

Nova generacija nosi revoluciju

No ne samo glavni impuls, već i potencijalno rješenje složene situacije u Magrebu, u kojem stasa nova, obrazovana i urbana generacija mladih, koja je suočena ne samo s tromim državnim aparatom, već i loše vođenom ekonomskom politikom koja se oslanja ili na turizam ili eksploataciju prirodnih resursa i koji upravo u zemljama EU-a ima glavnog partnera, može doći samo iznutra. U tom je pogledu više nego znakovit dolazak Mohameda El Baradeija, dobitnika Nobelove nagrade za mir iz 2005., kao potencijalnog čelnika egipatske oporbe i vođe tranzicijskog perioda do novih izbora.

Alexandre Kateb, ekonomist i predavač na Institutu političkih znanosti u Parizu, vidi upravo u demografskom rastu zemalja Magreba potencijal za demokratske promjene, u stvaranju urbanog lumpenproletarijata u spavaonicama predgrađa, koji je već u Tunisu pokazao volju i zrelost da se samostalno suoči s anakronim državnim vodstvom.