Skupina uglednih političara ljevice javnosti je uputila apel za 'europsku socijalističku alternativu', prozivajući aktualnu garnituru na čelu EU za katastrofalno snalaženje u krizi te nudeći svoj recept za izlazak iz iste.

S izuzetkom velike koalicije u Austriji te Danske, europska ljevica je u državama članicama EU trenutačno u političkoj defanzivi. Starim kontinentom vladaju konzervativci, sami ili u koalicijama, a tu činjenicu oslikava i sada već dvije godine duga kriza eura, koju bi se nekim hrabrijim, da ne kažemo revolucionarnijim, metodama dosad i moglo riješiti.

Za promjenu ideološke paradigme - nespremni

Tportal je već pisao o planovima raznih jakih pojedinaca s europske ljevice o tome kako spasiti euro i oni se značajno razlikuju u odnosu na ove koji se provode. Recept koji je Angela Merkel progurala na vrhu Europske unije većinom se sastoji od štednje i rezanja, pa je čak i korifeji neoliberalne ekonomije, poput talijanskog premijera Marija Montija, bivšeg bankara u Goldman Sachsu, upozoravaju da se Europa bez investicija neće oporaviti.

To bi, pak, značilo 'kejnzijanski' pristup gospodarskoj politici, na koji ni jedna europska vlada nije spremna, jer bi to – bez obzira na mogući uspjeh – značilo promjenu ideološke paradigme u kojoj cijeli svijet živi od početka osamdesetih: tržište je divno, država je grozna. Ono što ostaje misterij u ovakvoj situaciji jest šutnja ljevice, koja bi trebala znati profitirati u situaciji u kojoj se ljudima nemilosrdno ukidaju socijalna prava, a sve kako bi se još jednom spasilo bankare od propasti koju su sami zakuhali. No, trebalo je dosta vremena da se omamljena europske ljevice trgne, a jedan od pokazatelja buđenja je i nedavno sastavljeni 'Manifest za europsku socijalističku alternativu', koji je potpisalo oko pedesetak uglednika s ljevice.

Što se zapravo kaže u tom manifestu? Za početak se konstatira da je 'način rješavanja krize eura od strane desnice postao sažaljiva saga o ekonomskoj nepismenosti i političkoj nesposobnosti', što će rezultirati 'nižim životnim standardom za sve', s obzirom na to da se 'ruše temelji socijalne države' kako bi se 'udovoljilo zahtjevima tržišta'. Autori teksta smatraju da je vrijeme za 'široku javnu debatu' koja bi osnažila europsku ljevicu, te je opet dovela na vlast. Predstavnici europske ljevice naročito ističu da 'aktualnu krizu najbolje koriste ekstremno desni i populistički pokreti', te je i zbog toga dužnost lijevih snaga ponuditi 'jasnu alternativu vladajućoj politici'.

Odgovor ljevice na aktualnu krizu 'bit će vjerodostojan samo ako budemo u stanju ponuditi jedinstven paket alternativnih prijedloga kao odgovor na krizu' i 'pripremiti zajednički program za budućnost', piše u Manifestu europske socijalističke alternative. Među mjerama koje se predlažu nalaze se i sljedeće: priznati Europskoj središnjoj banci (ECB) pravo na 'kupnju državnih obveznica ako je valuta ugrožena'; povećati europski proračun ponajprije za 'promicanje novih tehnologija, financiranje socijalnih ulaganja, ulaganja u infrastrukturu i održivi razvoj'; 'energetskim porezima' ojačati vlastite resurse EU-a; oporezovati financijske transakcije u svrhu potpore zapošljavanja u malim i srednjim poduzećima; podupirati europske investicije 'obveznicama za projekte koje izdaje Unija a za njih jamči ECB' za novo zeleno gospodarstvo; 'suzbijati socijalni i dumping u zaštiti okoliša', s porezima na uvoz iz Trećih zemalja koje ne poštuju europske norme za zaštitu okoliša.

Za europske ljevičare 'analiza je jasna': 'Europske ekonomije su gurnute u ponor zbog polukriminalnog ponašanja globalnog financijskog i bankarskog sektora. No Europu i bez obzira na to čeka proces propadanja, između ostalog i zbog stvaranja ekonomskog balansa između Zapada i nadolazećih ekonomija Juga i Istoka. Dozvolili smo procesu globalizacije da poveća nejednakost raspodjele bogatstva unutar svake pojedine države.' Istovremeno su se 'kažnjavale zemlje s razvijenim socijalnim sistemima', a rezultat svega je 'novi porast siromaštva'. Stoga je zaključak poziva europskoj ljevici na zajedničko djelovanje taj da 'treba jasno naglasiti socijalističke principe', naročito 'kolektivna akcija'.

Nakon par godina političke divljine, čini se da europska ljevica polako dolazi sebi. Teško je previdjeti hoće li ovaj manifest donijeti konkretne rezultate, no sama činjenica da je odaslan u javnost svjedoči o nekoj vrsti buđenja. S druge strane, ljevica bi se uvijek trebala zapitati je li dokument koji plasira u javnost zaslužan naziva manifesta, jer svaki će biti u sjeni onog legendarnog, koji započinje konstatacijom da se 'Europom širi bauk'. Ovoga puta nije riječ o bauku komunizma, nego o pristojnom prijedlogu uglađenih salonskih ljevičara, što je vjerojatno najbolje moguće u aktualnom trenutku.