Profesorica Gordana Vilović posjetila je Etiopiju početkom travnja u sklopu UNICEF-ove akcije kojom su hrvatskim donatorima željeli približiti svoj rad kako bi vidjeli da se i njihov novac ulaže u to da djeci u ovoj zemlji bude bolje. Putovanje je za prof. dr. sc. Gordanu Vilović omogućio HT, dugogodišnji partner UNICEF-a, a ona s putovanja donosi tri priče kojima opisuje kako je doživjela put u Etiopiju.

Tri tramvajske karte

Tri tramvajske karte ili dva tjedna magazina ili čokolada s lješnjakom ili pet kava u kafiću… Tridesetak kuna. To je mjesečni iznos koji bi se mogao izdvojiti mjesečno za potrebe djece u Africi. I postati donator.
'My name is Gordana Vilović and I am from Croatia', tako sam se, po prilici, predstavila kad se naša mala grupa iz Hrvatske predstavljala ljudima UNICEF-a koji su nam trebali pokazati kako funkcionira projekt osiguranja pitke vode u pokrajini Kemkem Woreda u Etiopiji.

Domaćini UNICEF-a Etiopije, malo su me čudno gledali jer smo svi iz Hrvatske. No, svatko od nas došao je u Etiopiju s drukčijim zaduženjem. Lora Vidović, predstojnica Ureda UNICEF-a iz Hrvatske, također članica delegacije, spasonosno je tada dodala: 'Gordana is UNICEF supporter'. Tada sam se i ja snašla pa dodala: 'Yes, I am regurarly donating some money for children of Africa'. Više-manje svima nama bilo je znano koji su mene razlozi doveli u Etiopiju. A i meni je tada konačno bilo jasno – pa ja sam donator! Svaki mjesec doniram kunski preskromni iznos u vrijednosti od tri tramvajske karte! Jesam li mogla izdvajati malo više? Je li sramotno sebe nazivati donatorom s tako malim iznosom?

I kako netko tko dolazi iz Hrvatske s bremenom financijskih dubioza - plaćanja kredita za stan, kupovine na rate, plaćanja računa sa redovitim zakašnjenjima, neplaćanja računa, i svakodnevnim prelijevanjem novca iz šupljeg u prazno - može imati snage sebe nazvati donatorom UNICEF-a? Međutim, tamo sam shvatila da je čak i jedna tramvajska karta mjesečno velik iznos za dijete koje živi u nezamislivo skromnim uvjetima, koje bosonogo ide svaki dan u školu i nosi pohabanu odjeću i obveznu malu torbicu od štavljene kože iz koje viri nekoliko već ispisanih bilježnica i par knjiga koje su poslužile desecima učenika prije njega.

Gledajući pet dana uživo, prelijepu, ali premršavu djecu u Etiopiji - u školi ili u obiteljima oboljelim od AIDS-a ili u svakodnevnim teškim poslovima u kući ili na poljima, osvijestila sam da je svaka kuna izdvojena za njih tijekom prošle godine, bila jedna od mojih najboljih financijska odluka dosada. Sve što je Ured UNICEF-a iz Hrvatske kroz različite programe 'Za škole Afrike' poslao Etiopiji i Ruandi , potrošeno je na ispravan način. Definitivno.

Kad me je sredinom veljače ove godine Nina Bertapelle iz Odjela s javnošću Hrvatskog Telekoma pozvala i obavijestila da sam u dogovoru s UNICEF-om odabrana za odlazak na put u Etiopiju, bila sam u potpunom šoku. Ostala sam bez teksta i promucala: 'Etiopija? Ja? Jeste li sigurni?!'. Objasnila je: 'Hrvatski Telekom kao jedan od većih donatora UNICEF-a, pokriva boravak u Etiopiji nekolicini ljudi, prije svega da se provjeri kako se troše donirana sredstva i da se vidi kako se može još više pomoći djeci '.

Od trenutka spoznaje za ovo putovanje, slijedećih mjesec dana intenzivno sam razmišljala da sam dobila jedan od najljepših poklona u životu. Poput djeteta, svim sam prijateljima i poznanicima u tih mjesec dana opetovano govorila da putujem u Etiopiju, a po glavi su mi se motale različite slike koje ću možda tamo vidjeti. Propitivala sam se kako ću reagirati na gladnu djecu koje sam dosada imala prilike vidjeti samo u medijima, i u kakvom emotivnom stanju ću se vratiti u Hrvatsku? Sada kad sam ponovno u Hrvatskoj, mogu reći da sam bila privilegirana u doživljaju svega iz Etiopije: nosim slike ljudi koji u svojoj prevelikoj patnji i teškom životu nisu izgubili dostojanstvo, hrabrost i volju da se dalje bore, te slike djece koja, imaju premalo a pršte radošću! I svi tu radost pokazuju i dijele.