Eh, kako je to prozirno, i prozorsko staklo se pred tim mora posramiti. Nakon što je srpska Skupština izglasala deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici, Dodik i njegova Republika Srpska našli su se u silnoj muci i strci. Nemaju snage da učine isto, čak ni u ovoj razvodnjenoj varijanti (bez spominjanja genocida), što je nezgodno priznati, pa treba pronaći nešto, bilo što, da se to prikrije.

Aha, Jasenovac, dosjetio se jalijaš iz Laktaša. I smjesta se bacio na to da svima objasni što je to ustaško stratište bilo onda i što znači danas. Ako Armenci i stoljeće poslije traže da se osudi genocid Turaka nad njima, zašto mi ne bismo tražili da se osudi genocid nad 700 hiljada Srba, Židova i Roma u Jasenovcu, i još i više u cijeloj NDH? Tako reče u nedjelju, na 65. godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša, u Donjoj Gradini, bosanskom dijelu gubilišta u Jasenovcu. I u tu jednu jedinu rečenicu stigao je ugurati nekoliko providnih i jeftinih krivotvorina.

Ostat ćemo kod dvije najvažnije. Nitko ozbiljan u ex-yu historiografiji i politici ne drži više vjerodostojnom brojku od 700 tisuća jasenovačkih žrtava. Uključuje to i mlađe historičare iz Srbije, koji su vlastitim istraživanjem došli do iste brojke koju su, na poticaj Žerjavića i Kočovića, ustanovili u svojim istraživanjima ozbiljniji hrvatski povjesničari. Sedamdeset i pet tisuća, s mogućim korekcijama osamdesetak tisuća, svakako ne bitno preko toga.

Druga krivotvorina. Dodik nigdje ne spominje hrvatske žrtve u Jasenovcu – Hrvate antifašiste, komuniste, ideološki neobilježene civile – što ide na dušu i srpskom predsjedniku Tadiću. On se vidljivo skrivao u Donjoj Gradini, valjda da se ne pomisli da stoji iza baš svega što je tamo rečeno. Ali da je Jasenovac bio samo stratište za Srbe, Židove i Cigane, to je neoprostivom lakoćom skliznulo i preko njegovih usta. Doduše, bilo je to decentnije nego što je učinio Dodik, ali vidjelo se da on želi ugoditi svom domaćinu i dobrom prijatelju još nečim osim pojavljivanjem u Donjoj Gradini.

Kako krivo i kratkovidno! Jer Dodik vitla jasenovačkim žrtvama u očitoj namjeri da ignorira i poništi teret koji je na njega stavila srpska Skupština Deklaracijom o Srebrenici (a ona je donesena, o jada, baš na inicijativu Tadićeve koalicije Za evropsku Srbiju). Usto, smislio je da se najlakše može zbaciti taj teret tako da ga prebaciš na nekog trećeg, i tu mu je zapela za oko Hrvatska (s kojom Tadić upravo pokušava popraviti odnose). Ajde, Hrvati, donesite deklaraciju o osudi jasenovačkih i drugih zločina u ustaškoj NDH, jer dok se vi budete s tim gombali ja ću već nešto smisliti što ću sa Srebrenicom – tako nekako je iskombinirao veliki kombinator iz Laktaša.

Doduše, nije Dodik baš otvoreno to zatražio od Hrvatske. Učinio je to, vjerojatno ne slučajno baš sada, nekadašnji kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett, izjavljujući da bi Hrvatska trebala napraviti isto što i Srbija sa Srebrenicom. Ispričati se za ustaške zločine u Jasenovcu i sve ostale u vrijeme Pavelićeve NDH. Naravno, Bissettu i preko njega Dodiku može se odgovoriti jedino ovako. Hrvatska se odavno ispričala jasenovačkim i drugim žrtvama, i to ispričala mnogo efikasnije od svih deklaracija. Učinila je to tako što su se hrvatski partizani, etnički mješovita vojska u kojoj su većinu činili Hrvati i Srbi, potukli na smrt s počiniteljima tih zločina i tukli se sve dok ih nisu uništili.

Zar je bolju ispriku moguće zamisliti?! I zašto bi se Hrvatska kao sljednica tih antiustaških boraca, a ona to po Ustavu jest, sada opet ispričavala? Doduše, netko može reći da se Willy Brandt ispričao židovskim žrtvama bez obzira što se i on aktivno borio protiv njemačkih nacista, i ne mogu reći da taj argument ne treba imati na umu. No na njega se treba odgovoriti na način koji će uvažiti detaljnije činjenice o ratu i o poraću u Njemačkoj i Hrvatskoj. Njemački antifašistički pokret ipak je bio neusporedivo slabiji nego onaj u Hrvatskoj, a osim toga denacifikacija u Njemačkoj nakon 1945. provodila se, mučeći se sama sa sobom, vrlo sporo i trajala je godinama, pa i desetljećima.

Brandt je po mome osjećanju i kleknuo u Varšavskom getu zato da tom mučnom procesu pokajanja da ubrzanje i dovede ga do kraja. I tu je ključna poanta ove priče. Hrvatska se nema što ispričavati za jasenovačke žrtve sve dok se drži spomenutog slova Ustava, naprotiv ta isprika postaje nešto realno i nasušno sa svakim proustaškim ispadom iz proteklih godina koji bi se ponovio i u narednim. Nadam se da je to jasno, ali za one kojima treba 'crtati' - evo još jednom. Hrvatska se ne treba ispričavati samo kao antifašistička zemlja, kao profašistička ima itekako i itekoliko. Izbor je jasan, posljedice isto tako.

Uostalom, zar to nije pouka i sutrašnjeg odlaska Ive Josipovića u Ahmiće, mjesto najtežeg zločina Hrvata nad Bošnjacima (116 pobijenih, među kojima su i žene i djeca) u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata 1993. godine? Taj hvalevrijedan korak hrvatskog predsjednika ne bi bio potreban da se Tuđmanovoj suludoj politici u Bosni i Hercegovini suprotstavilo više od šačice novinara, ljudskopravaša, opozicionara. Ili barem da je bilo pameti da se ne donese ona nakaradna Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj je Račanova koalicija blesavo tvrdila da Hrvatska nije vodila nepravedan rat prema 'bilo kome'.

Da, Bošnjaci, kao i izbjegli Srbi, bili su nam bilo tko i zato smo zaslužili bilo što, pa i gutanje žaba, da se iskupimo. Tu aritmetiku politike još nitko nije uspio sasvim prevariti, pa nećemo ni mi.