POPFENOMENOLOGIJA

DJ kao društvena životinja

24.06.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Što je važnije za uspjeh DJ-a: znati pustiti pravu stvar u pravo vrijeme ili biti dobar sa što više ljudi? Tonći je ponudio svoju viziju ovog problema

Hideout je jedan od niza ljetnih festivala izniklih zadnjih godina u okolici Zadra i upravo se bliži kraju natječaj preko kojeg se omogućuje nastup jednom DJ-u s prostora bivše Jugoslavije te jednom izvan dotičnih prostora. Pretendenti su uploadali svoje mikseve od 20 do 30 minuta na Hideoutov soundcloud i sad je na redu grupa 'industrijskih eksperata' koja će probrati deset najboljih mikseva, od kojih će uskoro svekolika javnost izabrati pobjednika glasajući na Hideoutovoj stranici na Fejsu.

Proces pomalo podsjeća na ovogodišnji DJ Battle na Otvorenom, ali uz jednu krucijalnu razliku: tamo je javnost bila filtar, dok je pak zadnja riječ pri krunjenju jednog od dvojice finalista pripala probranom tročlanom žiriju. I koliko god vjerovao u demokraciju, moram priznati da mi to ipak djeluje kao... Pravedniji sistem?

Mislim, da: načelno mrzim situacije u kojima se probrani žiri 'eksperata' nameće kao 'korektiv' tobožnjem glazbenom neukusu masa i svakako se jesam zgražao nad Dorom onih par godina kad su glasovi šačice 'eksperata' nosili istu težinu kao i glasovi stotina tisuća televizijskih glasača.

Oni slušaju za vas

Međutim, čak i kad bismo pristali na snobovsko-patronizirajuću postavku da je tzv. mali čovjek dijete-ovca kojem treba objasniti što je vrijedno, a što ne, televoterima na Dori mora se priznati barem jedna stvar – a to je da je većina njih glasala nakon što je odslušala sve izvedene pjesme. Hoće li biti sličan slučaj i s Hideoutovim natječajem?

Pa, sad... Preletjeti kroz deset polusatnih mikseva i nije neka zahtjevna rabota, no nekako sumnjam da će imalo značajan broj glasača pribjeći toj opciji! Možda jesam cinik, ali dao bih se kladiti da većina ljudi uopće neće poslušati sve mikseve, da će za ovog ili onog DJ-a glasati samo zato što im je frend (ili 'frend', ako vam je tako draže) na Fejsu te ih je revno i ustrajno žicao za glas i da će se na kraju sve svesti na to tko ima više prijatelja i znanaca.

Izvjestan domaći bend me je također nedavno žicao preko Fejsa da glasam za njihov nastup na Exitu. A na jednom nedavnom iPlay Battleu kojem sam prisustvovao – natjecanju parova amaterskih DJ-a koji su vrtjeli muziku s mobitela i sličnih naprava dok se njihov plasman određivao po glasnoći reakcija iz publike – nije bilo praktički nikoga osim natjecatelja i njihovih frendova, pa je i tu pobijedio tim s najviše nazočnih frendova. (U redu, jest da su pobjednici te večeri uložili znatno veći trud u scenski nastup nego svi ostali natjecatelji skupa i da bi gotovo sigurno odnijeli pobjedu i da je klub bio krcat, ali svejedno.)

Društveni kapital

Uglavnom, nije to neka endemska pojava – no svakako jest karakteristična za svijet clubbinga, gdje je društveni kapital jako važan na svakoj razini. Pa tako, primjerice, u nekim ovdašnjim velikim klubovima postoji praksa da promotori dodatno zarađuju na osnovu broja ljudi što su došli s flajerima koje su podijelili, katkad čak i da dobivaju određeni postotak za svakog čovjeka kojeg stave na listu gostiju. A ako si na drugom kraju hranidbenog lanca, u svojstvu DJ-a guštera koji želi pokrenuti večer u nekom manjem klubu, pitanje na koje ćeš vrlo brzo naletjeti – u manje ili više uvijenoj formi – glasi: s koliko svoje ekipe možeš dofurati, tj. s kakvim početnim društvenim kapitalom raspolažeš?

Jer dobra selekcija, vrsno miksanje, uho za štimung... Ništa od toga ne znači puno ako nisi dovoljno jaka, snalažljiva i nametljiva društvena životinja da si stvoriš uvjete u kojima će ti talenti uopće moći doći do izražaja. Ne moraš baš nužno upadati na chat ljudima koje jedva poznaješ i cimati ih da ti dođu – ali svakako pomaže ako si tip osobe kojoj takvo što u načelu nije ispod časti.

Naravno da jest bitno kako i što netko vrti, i većina DJ-a dostojnih svog zanata, ako su dovoljno uporni, kad-tad najčešće i nađu svoje mjesto na sceni. I naravno da su kampanje na Facebooku poput onih gorespomenutih tek jedan mali, sporedan dio cijele priče. Ali su i podsjetnik da glazba, ako je pustiš da govori sama za sebe – neće doprijeti do puno ušiju, kakva god da bila.