POPFENOMENOLOGIJA

DJ-ing: vrsta umjetnosti?

15.03.2013 u 09:03

Bionic
Reading

Što se tiče ovog kolumnista: da!

Je, znam u što se upuštam, uvijek bude belaja kad se umjetnošću usudiš nazvati nešto što nije Picasso ili Mozart, jer ljudi nikada zapravo ne koriste 'umjetnost' kao riječ, nego kao dio fraze – onaj neizrečeni dio je uvijek, naravno, 'vrhunska', 'značajna', 'bezvremena', i tako u tom stilu. (Što mi je glupo: zašto neizrečeni dio po defaultu ne bi bio, jednostavno – 'dobra' ili 'loša', neovisno o društveno-povijesnoj težini djela?)

A kako je po nekoj bazičnoj definiciji umjetnost kreativno izražavanje osjećaja i ideja, normalno je da ideju o DJ-ingu kao umjetnosti najčešće posprdno odbacuju ljudi koji pretežno ili isključivo slušaju glazbu koja – nije namijenjena miksanju.

Jer, recimo, rock DJ je DJ koji u pravilu ne miksa nego samo vrti stvari, a plafon njegove kreativnosti je odabir pjesama i određivanje koju će pustiti u kojem trenutku: jest da je malo teže zadovoljiti sto ljudi nego samo sebe, no načelno taj plafon svatko od nas dotiče svakog dana s običnim drag&dropanjem muzike u Winamp.

No kada DJ ne vrti samo glazbu nego je i miksa, to već jest čin kreacije jer, za početak, u trenucima preklapanja dvije stvari nastaje nešto novo: jedinstvena, dotad nepostojeća kombinacija zvukova. U redu, sirovine pritom jesu isključivo komadi već postojeće umjetnosti, to je u najbolju ruku sekundarna umjetnost – ali NEKAKVA umjetnost, ako mene pitate, ipak jest.

Svima bih preporučio da se okušaju kao kućni mini DJ umjetnici s programom poput Mixmeistera! OK, u prijevodu bih preporučio ljudima koji vole slušati muziku namijenjenu miksanju i kojima ionako nije ni potrebno objašnjavati kako DJ-ing može biti kreativan, a ljudi koji slušaju onu neku drugu muziku (Da, postoji i takva! Znam, znam, i meni je to nevjerojatno...) ionako nemaju što s čim miksati, tako da sam svjestan kako je moj 'savjet' posve irelevantan, ali...

Preporučio bih prije svega zato što je neopisivo zabavno!!! A i neopisivo lako: već s bazičnim Mixmeisterovim postavkama možeš raditi skroz okej mikseve bez pol muke (a uz nešto sitno dodatnog znanja možeš i picajzliti oko stvari tipa umiksavanje u točno određeni djelić sekunde, kontroliranje BPM-ova, i slično).

I kroz zabavu još bolje skužiš koliko ima puno prostora za kreativnost u jednoj tako jednostavnoj raboti, kako jednostavni prijelazi mogu baciti novo svjetlo na dvije stvari u miksu, kako im mogu dati adrenalinski zamah, udahnuti im novi život – isto kao što ih i loši prijelazi, naravno, mogu obje umrtviti.

I to je ona ključna stvar kod zanatske strane umjetnosti DJ-inga. Osnove zanata – da možeš složiti tehnički umješan miks real-time, uživo i za žive ljude – nije teško savladati**, ali o finesama će ovisiti je li netko dobar ili loš DJ. Mogu čak i dva seta imati posve iste stvari s posve identičnim redoslijedom, a opet biti nebo i zemlja: loš DJ će ih umiksavati ili prerano ili prekasno, ili će nepotrebno silovati efektima, ili će jednoj odrezati, a drugoj dići bas na krivim mjestima...

**(Mali praktični beatmatching savjet za CDJ-novajlije na Pioneerima! Zamislimo, primjerice, da vrtite stvar od 128 BPM-ova: lagano spuštajte pitch dok ne dođete do točno one 'dz-točke' NAKON KOJE displej počinje pokazivati '127', i stanite tu; BTW, playeri obično ispravno izračunaju BPM samo dok pošteno dere kick, stoga to štelajte dok, ono, kick pošteno dere. Uglavnom, ponovite istu proceduru sa stvari koju pripremate na drugom playeru i voila – imate na raspolaganju dvije stvari potpuno usklađenih BPM-ova, spremne za glatko miksanje!)

Dodajmo još svemu tome i da DJ treba znati 'čitati' plesni podij, predosjetiti ne samo što u svakom trenutku plesači žele nego i što trebaju, i... Ako i nije baš nužno umjetnost per se, DJ-ing je, u svom najuzvišenijem obliku – čista čarolija.

Što i nije neka velika razlika, ne?