INTERVJU: LEE DUGATKIN

'Čovjekoljublje dolazi iz gena, a ne iz religija'

13.01.2016 u 14:17

Bionic
Reading

Za svojeg dvodnevnog gostovanja u Zagrebu američki evolucijski biolog svjetskog glasa dr. Lee Alan Dugatkin održao je niz predavanja u kojima je predstavio brojne znanstvene studije koje pokazuju da osobine kao što su empatija i altruizam nisu svojstvene samo ljudima već i životinjama te da su se one razvile prirodnom selekcijom kroz evoluciju, a ne isključivo zahvaljujući društvenim utjecajima kakve stvaraju kultura, obrazovanje i religije.

U utorak, prije predavanja o ruskom evolucionistu i anarhistu Petru Kropotkinu u Matici hrvatskoj, u kojem je u šali najavio da će emigrirati u Hrvatsku ako na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedi Donald Trump, Dugatkin je dao ekskluzivan intervju za tportal u kojem je odgovorio na brojna zanimljiva i aktualna pitanja.

Brojni teolozi i vjerski čelnici danas upozoravaju da bi s jačanjem ateizma i slabljenjem utjecaja religije u svijetu, moglo nestati višeg smisla i etičkih načela koja ona promiče, a s time i altruističkog ponašanja ljudi. Što pokazuju znanstvena istraživanja? Možemo li zaključiti da altruizam prethodi onome koji se doživljava posljedicom vjerskih učenja?

Na temelju fosila iznimno je teško utvrditi kako su se ljudi ponašali dugo prije pojave religije. No upravo su zbog toga za nas vrlo važna istraživanja o altruizmu koja evolucijski biolozi provode na primatima i drugim životinjama. Istraživanja na čimpanzama, bonoboima i gorilama pokazuju da kod njih postoje jaki znaci altruizma mada u mnogo jednostavnijem obliku nego u ljudskom društvu. Organizirane religije stare su negdje oko 10.000 godina, a altruizam kod naših bliskih srodnika bonoboa i čimpanza pokazuje da je postojao i prije nego što su se oni odvojili od nas na evolucijskom stablu, što znači prije mnogo milijuna godina. Dakle, možemo s priličnom sigurnošću reći da altruizam prethodi religiji, a ne obratno.

Postoje neki eksperimenti koji su pokazali da vjernici na testovima altruizma ne pokazuju bolje rezultate od ateista. Što nam to govori?

Kratka biografija

Prof. Dugatkin autor je više od 150 znanstvenih članaka o evoluciji i ponašanju u najpoznatijim časopisima kao što su Nature, PNAS i The Proceedings of Royal Society of London. Održao je predavanja na više od 100 sveučilišta diljem svijeta, uključujući Sveučilišta Harvard, Oxford i Cornell.

Objavio je tri knjige o evoluciji suradnje: „Cooperation among Animals: An Evolutionary Perspective“, „Cheating Monkeys and Citizen Bees“ i „The Altruism Equation: Seven Scientists Search for the Origins of Goodness“.

Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika: „Principles of Animal Behavior“ i „Evolution“ u koautorstvu s Carlom Bergstromom te nekoliko znanstveno-popularnih knjiga kao što su primjerice „Mr. Jefferson and the Giant Moose“ i „The Prince of Evolution“.

Štoviše, neka novija istraživanja utvrdila su da su djeca iz obitelji vjernika čak manje altruistična od druge. Mislim da možemo reći da altruizam igra važnu ulogu u religiji no uglavnom samo kada govorimo o tzv. altruizmu unutar grupe. Drugim riječima religije potiču ljude da budu vrlo altruistični prema onima koji dijele ista vjerska uvjerenja, ali ne nužno i prema pripadnicima drugih skupina. Tako se stvara vrlo uzak koncept altruizma. Generalno gledano ne čude me podaci koji pokazuju da religiozni ljudi nisu ništa altruističniji od ateista.

Među znanstvenicima se često vode rasprave o tome što je važnije – priroda ili odgoj, geni ili kultura. Što evolucijska biologija govori o tome?

To je dobro pitanje. Zbog toga je važno altruizam promatrati u vrlo širokoj perspektivi. Altruizam drugih vrsta uglavnom se temelji na genima. Kultura može igrati neku ulogu čak i kod životinja, međutim ne ni približno tako veliku kao kod ljudi. Dakle, to što neki naši bliski srodnici pokazuju altruizam nikako ne znači da kultura nema nikakvu ulogu u razvoju altruizma u ljudskom društvu. Primjerice, znamo da je jedan od velikih poslova roditelja da malu djecu nauče kako da budu altruistična, da se socijaliziraju. U našoj prirodi prisutna je snažna sebičnost pa moramo učiti kako da dijelimo i budemo ljubazni prema drugim ljudima. Dakle, u usporedbi s drugim vrstama, altruizam je kod ljudi većim dijelom rezultat kulture. No istovremeno postoje studije, među ostalim i s identičnim blizancima, koje pokazuju da isti genetski temelji altruizma koji postoje u brojnim životinjskim vrstama postoje i kod ljudi. Mi dijelimo nekoliko ključnih gena koji kod pojedinaca postoje u različitim varijacijama, a koji u značajnoj mjeri određuju koliko će netko biti altruističan. Naravno, to što netko nema prave varijacije gena ne znači da neće biti altruističan; on će ga morati više učiti kroz život.

Kako se ova ideja o razvoju altruizma uklapa u sliku o tzv. 'sebičnom genu' kao temelju evolucije? Mislite li da su neki ljudi krivo shvatili Richarda Dawkinsa zbog naslova njegovog bestselera?

Naziv knjige 'Sebični gen' svakako može zbuniti. Netko može zaključiti da prirodna selekcija nikada neće poticati altruizam već isključivo sebičnost. No Dawkins, kada govori o sebičnom genu, zapravo zastupa ideju da će evolucija favorizirati svaki oblik ponašanja koji organizmu omogućuje pristup većim količinama resursa kao što su primjerice hrana, spolni partneri, udobnost, sigurnost i sl. U mnogim slučajevima to će biti osobine koje će jedinki omogućiti da pobijedi druge, međutim bit će i mnogo slučajeva u kojima će suradnja s drugima biti najbolje rješenje za pojedinca. Dakle, u tom smislu sebični geni mogu biti itekako altruistični. Dawkins govori o tome posebno u kontekstu altruizma među članovima obitelji. Naime, kada se netko iz altruističnih pobuda žrtvuje za članove obitelji, on zapravo osigurava preživljavanje više kopija svojih gena koje postoje u njegovim rođacima. Dakle, u tom smislu altruizam je vrlo sebičan. U prilog tome govori i poznata jednadžba Williama Hamiltona iz 1975. koja je pokazala da će altruizam biti to izraženiji što je genetska sličnost jedinki veća, odnosno što su rođaci bliži. Ona je potvrđena u brojim istraživanjima.

Neki kritičari reći će da je takav pristup istraživanju ljudskog ponašanja i psihologije na rubu pseudoznanosti, odnosno da se uglavnom temelji na promatranju, a ne na egzaktnim, mjerljivim i ponovljivim eksperimentima. Kakav je vaš odgovor na to?

U istraživanjima altruizma iz evolucijske perspektive mi koristimo tzv. operativnu definiciju altruizma. To je definicija koja nam omogućuje da mjerimo ono o čemu govorimo. Sa znanstvene točke stajališta mi ne istražujemo je li neka jedinka imala nekakve određene emocije ili namjere biti ljubazna i pomagati drugima. Ono što je za nas jedino važno jest je li neka njezina aktivnost, koja je za nju predstavljala žrtvu, i u tom smislu bila evolucijski skupa, drugima bila korisna. A takav altruizam definitivno se može mjeriti. Primjerice možete mjeriti što će se zbivati kada neka životinja drugima šalje znakove upozorenja da se približava neprijatelj. S jedne strane takva će životinja biti u povećanoj opasnosti, a s druge ona će smanjiti opasnost za ostale. U takvim situacijama mi možemo izići na teren i mjeriti sve čimbenike te zaključiti da je neka aktivnost altruistična jer škodi pojedincu dok koristi drugima ili pak da nije altruistična jer ne postoji stvarno žrtvovanje za druge. Zaključke konačno možemo osloviti s etičke ili filozofske točke stajališta, ali i ne moramo. U tom smislu mi ne govorimo o tome je li nešto ispravno ili nije, već samo o tome je li to za druge korisno ili ne.

Istina je da su u početku istraživanja evolucije u ponašanju uglavnom bila promatračka, međutim danas možemo kreirati ozbiljne znanstvene eksperimente. Primjerice možemo stvoriti skupine ljudi s više altruističnih pojedinaca i gledati kako funkcioniraju u usporedbi sa skupinama koje ih imaju malo. Možemo ukloniti dokazano altruistične ljude i vidjeti hoće li drugi preuzeti tu ulogu. Drugim riječima možemo manipulirati stvarima, kako na terenu, tako i u laboratorijima. Također možemo mjeriti genetsku povezanost sudionika uz pomoć novih tehnika dekodiranja. Dakle, ta je znanost danas puno više od opservacijske. Zato su bile važne 1960-te kada su znanstvenici pronašli prve matematičke modele koji su davali prilično precizna predviđanja altruizma. Prije toga lako ste mogli upasti u zamku da vidite ili ne vidite neko dobro u ljudima i životinjama jer ste htjeli promovirati određenu sliku svijeta.

Neki humanistički znanstvenici reći će da je takvo istraživanje ljudske prirode i ponašanja redukcionističko i scijentističko. Što mislite o tome?

Istina je da je to redukcionizam. Mi u biti želimo shvatiti temeljne koncepte pa jesmo redukcionisti u smislu da želimo vidjeti hoće li prirodna selekcija favorizirati neku genetsku varijaciju ili čak neku kulturnu varijantu. No to je dobra stvar jer nam omogućuje predstavljanje vrlo preciznih predviđanja.

Drugi, još radikalniji argument humanista koji se često čuje jest da genetika ne može reći ništa o ljudskom ponašanju. To jednostavno nije točno. Postoje beskonačne količine podataka iz bihevioralne genetike koji govore da je dobar dio ljudskog ponašanja u korelaciji s genetskim varijacijama. Dakle, jednostavno je smiješno ne priznati da je ljudsko ponašanje, barem u određenoj mjeri, vođeno genetikom. Vi možete željeti da to bude istina, ali to jednostavno nije tako!

Predavanje su organizirali Hrvatsko Biološko društvo i Institut Ivo Pilar uz podršku Matice Hrvatske i PMF-a u Zagrebu.