ZAČARANI KRUG DOKTRINE

'Čikaški dječaci': Americi prijeti grčki scenarij!

15.06.2012 u 07:00

Bionic
Reading

Dok nova struja svjetskih ekonomista, predvođenih dobitnicima Nobelove nagrade Paulom Krugmanom i Josephom Stiglitzom, svakodnevno uvjerava čovječanstvo da izlaz iz krize leži u jačanju državne potrošnje, nasljednici nobelovca Miltona Friedmana, jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća i žestokog zagovornika monetarizma, deregulacije i privatizacije, ostaju u debeloj medijskoj sjeni. Uistinu, kamo su se skrili i što danas rade pripadnici čikaške škole, čiji su sljedbenici u raznim krajevima svijeta znani kao 'čikaški dječaci'?

Čikašku ekonomsku školu, koja je 80-ih godina odigrala ključnu ulogu u formiranju gospodarske politike britanske premijerke Margaret Thatcher i američkog predsjednika Ronalda Reagana, mnogi ekonomisti drže odgovornom za aktualnu financijsku krizu. Ni danas, kada dominirajući ekonomisti zagovaraju povratak na doktrinu Johna Maynarda Keynesa, pripadnici čikaške škole ne odriču se svojih osnovnih načela, prvenstveno ograničene uloge vlade i stroge kontrole ponude novca u cilju suzbijanja inflacije.

'Od 60-ih godina, to (kejnezijanske ideje) nitko više nije predavao studentima na poslijediplomskim studijima. U pitanju su bajke koje su se pokazale netočnima. U stresnim razdobljima, povratak bajkama bajkama koje smo slušali kao djeca veoma je utješan, ali to ih ne čini ništa manje netočnima', kaže John Cochrane, jedan od vodećih čikaških ekonomista, koji osobito gorljivo kritizira program financijskih poticaja američkog predsjednika Baracka Obame.

Wall Street Journal piše o nastupu Billa Clintona na nedavnom prijemu za donatore američke Demokratske stranke, na kojemu je bivši predsjednik dao je sve od sebe kako bi objasnio zašto Obaminu eru obilježavaju spori rast i visoka stopa nezaposlenosti. 'Ako se vratite 500 godina unatrag, kada god bi financijski sustav neke države kolabirao, trebalo je od pet do 10 godina za povratak na punu zaposlenost. Ako pogledate 200 godina unatrag, kada su zgrade uglavnom u vlasništvu pojedinaca i kompanija, u slučajevima hipotekarnih slomova, za to je gotovo uvijek trebalo 10 godina', rekao je Clinton, zaključujući da su kritike republikanaca neutemeljene jer Obama dobiva bitku s vremenom.

Po svemu sudeći, bivši predsjednik čitao je djela ekonomista Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa, koji ukazuju na tendenciju sporog oporavka nakon velikih financijskih kriza, piše WSJ, prenoseći Cochranevo upozorenje da 'ni Reinhart i Rogoff, a ni Clinton ne govore o tome je li spori oporavak nešto što je neizbježno i svojstveno ovakvim recesijama ili je spori oporavak rezultat osobito glupih političkih odluka i programa kojima vlade inkliniraju pribjegavati nakon financijskih kriza'.

Cochrane dodaje da su vlade, nakon što kriza udari, sklone pomoći zombijevskim bankama, gomilati ogromne dugove koji prijete državnom krizom i nametnuti velike poreze koji obeshrabruju ulaganja i odvlače bogatstvo iz zemlje.

'Bi li se ekonomije, prepuštene same sebi, oporavile daleko brže? Činjenica da je u povijesti bilo mnogo sporih oporavaka ne daje odgovor na to pitanje. U konačnici, samo zato što su financijske krize, nakon kojih su slijedile nevješte političke odluke, dovele do sporih oporavaka u prošlosti, ne osuđuje nas nužno na istu sudbinu', zaključuje Cochrane.

WSJ poentira: bez obzira na to hoće li se Clintonov argument uspjeti prodati biračima, čestitke Bijeloj kući na tome što nije izbrisala nezgodne detalje iz transkripata s donatorskih prijema. Evo službene bilješke o tome kako Bill Clinton zaključuje svoja razmišljanja o Baracku Obami: 'Dakle, mislim da je on obavio dobar posao. (smijeh)'

Klijentelistički kapitalizam i kriza Zapada

Luigi Zingales

'Mladi lav' čikaške škole, Luigi Zingales, u obrani principa ograničene uloge vlade koristi kritiku - klijentelističkog kapitalizma. 

'Dok Grčka tone u financijski ambis – a Portugal, Italija i Španjolska sjede na njegovom rubu – možemo li se mi u SAD-u smatrati sigurnima?' pita se Zingales, dodajući da brojke ne nude utjehu. Na 8,6 posto BDP-a, američki proračunski deficit tek je nešto manji od grčkog (9,1 posto) i izjednačen sa španjolskim. Američki dug, koji iznosi 103 posto BDP-a, diše za vratom portugalskom i veći je od španjolskog za 58 posto.

No Amerikanci bi trebali biti zabrinuti iz još jednog razloga, upozorava Zingales: visoki deficiti, dug i neodržive povlastice simptomi su klijentelističkog kapitalizma, kojim je zaražen jug Europe, ali i SAD.

'Klijentelizam ima dugu povijest u Italiji, gdje Katolička crkva povijesno ima ogroman utjecaj. Pape i drugi članovi hijerarhije često su zloupotrebljavali svoju moć, između ostalog postavljanjem svoje djece i prijatelja na utjecajne pozicije, neovisno o njihovim sposobnostima.

U današnjoj Italiji, čak i liječnici u prijemima hitne pomoći napreduju ovisno o političkoj pripadnosti. Umjesto da ih se navodi na učenje, mlade ljude ohrabruje se da 'nose vrećice' moćnicima u nadi da će se naći u njihovoj milosti. Majke guraju svoje kćeri u ruke bogatih i moćnih, smatrajući da je to jedini način društvenog napredovanja', navodi Zingales.

Zakazao je, nastavlja, proces odabira talenata: visokointeligentne osobe često odrađuju sluganske poslove, dok oni prosječni drže visoke pozicije. Kada se nekompetentni zaposlenik jednom domogne pozicije moći, nije sklon zapošljavati talentiranije od sebe, koje doživljava kao prijetnju. Nakon nekoliko godina, ljudski kapital tvrtke postaje toliko nagrižen da ona više nije konkurentna bez nekog oblika vladine pomoći. 'Što je više pomoći potrebno, to je sve veći opseg klijentelizma, koji zauzvrat čini podršku još nužnijom. Klijentelistički kapitalizam stvara začarani krug', piše Zingales.

Najgora posljedica klijentelističkog kapitalizma je političke prirode. Što sustavom više dominira klijentela, veći su otpori takvom sustavu, pa je za održavanje mira u kući nužna veća distribucija privilegija i povlastica.

Milton Friedman o Velikoj depresiji

'Tradicionalno, SAD je uživao u relativno poštenoj demokraciji i transparentnom obliku kapitalizma, koji je potaknuo robusni ekonomski rast i obuzdavao glad za sve većim povlasticama. No to je sve manje slučaj. Američki porezni zakoni prepuni su rupa i specijalnih izuzeća. Političke veze postaju važnije od originalnih ideja: mladi poduzetnici, prije nego nauče kako voditi posao, često prvo uče kako lobirati', uočava Zingales.

Metastaziranje klijentelističkog kapitalizma!

Sedam od deset najbogatijih okruga u SAD-u nalazi se u predgrađima Washington D.C.-ja i ne proizvode gotovo ništa osim zakona i pravila. Još gore, spori rast i smanjena društvena mobilnost u proteklom desetljeću naštetili su reputaciji slobodnog tržišta kao generatora prosperiteta. Stotina milijuna dolara koje su dodijeljene za katastrofalne ekonomske rezultate oslabile su povjerenje javnosti u pravičnost sustava.

Za SAD, trenutak za djelovanje je sada, prije nego rak klijentelističkog kapitalizma metastazira. Porezni zakon treba preispitati kako bi se ukinuli specijalni tretmani i zabranili bilo kakvi oblici subvencioniranja korporacija – počevši od banaka koje su 'prevelike da bi propale'.

'Moramo naći način da uvedemo više konkurentnosti u sektore poput obrazovanja i zdravstva, dok širimo ekonomske prilike na donjem dijelu tablice primanja. I moramo zauzdati političku moć koju izabrani politički predstavnici velike industrije imaju nad zakonodavstvom. Ne samo da deformira zakone, ta moć također prisiljava nove poduzetnike da se natječu u lobiranju umjesto da se koncentriraju na stvaranje inovativnijih i jeftinijih proizvoda', napominje Zingales.

I završava: 'Za SAD još uvijek nije kasno, ali sat otkucava. Već smo počeli nalikovati Italiji. Ukoliko uskoro nešto ne učinimo, završit ćemo poput Grčke.'