Nije svima dobro sjela naslovnica američkog tjednika Time koja ovoga tjedna proglašava kao 'osobu godine' prosječnog prosvjednika. Izbor je obrazložen činjenicom da je 2011. godina, nakon desetljeća neuspjeha, bila godina uspješnih i učinkovitih masovnih prosvjeda koji su obilježavali i obilježavaju današnji svijet. Ali javljaju se mnogi koji tvrde da je to još jedan oblik senzacionalizma američkog novinarstva, jer isticati nekakvog neimenovanog buntovnika s Wall Streeta ili Puerta del Sol u Madridu vodi u banalizaciju istinskih revolucija te vrijeđa one koji odista stavili život na kocku za svoja uvjerenja. Evo, dakle, i kao odgovor neodređenosti Timea, skica za portret jedne prave mlade revolucionarke, možda i najprepoznatljivije na svijetu: čileanske studentice Camile Vallejo
Magazin Time u novom broju donosi razgovore s prosvjednicima širom svijeta - od Tunižana i Egipćana, koji su i počeli prosvjednu godinu, preko Grka i Španjolaca, pa do Amerikanaca i Britanaca koji sudjeluju u prosvjedima pokreta Occupy Wall Street.
Ali, budimo iskreni, mogu li se u istu ravan staviti uglavnom dobrostojeći mladi ljudi New Yorka i jedan ulični prodavač voća i povrća Mohamed Bouazizi (27) koji se (bit će od toga godinu dana) 17. prosinca 2010. zapalio u gradiću Sidi Bouzid u središtu Tunisa i tako pokrenuo tzv. arapsko proljeće koje je srušilo diktatorske vlade Tunisa, Egipta, Libije i Jemena, ozbiljno je načelo onu u Siriji i Bahreinu te pokrenuo lavinu pobuna od Santiaga do Moskve?
Ne, nikako. Zato su kritike na račun rješenja magazina Time opravdana. Nedostaje, kaže se, ona odlučnost i jasnoća Timea koja je pokazana toliko puta. Pa se, stoga, nameće pitanje: imamo li neko lice koje bi moglo zamijeniti ono neutralno grafičko rješenje američkog tjednika? Ovaj novinar misli da ih ima više, ali se ipak opredjeljuje za jedno, za lice čileanske apsolventice zemljopisa Camile Vallejo.
Camila Vallejo (4.760.000 članaka o njoj prema tražilici Google u trenutku pisanja ovoga članka) rođena je u glavnom gradu Čilea Santiagu i punog je imena Camila Antonia Amaranta Vallejo Dowling. Druga je žena na čelu studentske organizacije Sveučilišta u Čileu (prva je bila Marisol Prado koja je vodila studentsku organizaciju od 1997. do 1998.) u 105. godina povijesti sveučilišta otkako je dobila izbore (4. i 5. studenog 2010.) na listi studenata Komunističke stranke u kojoj je bila i u vodstvu omladine.
Na upravo održanim izborima (5. i 6. prosinca 2011.) izgubila je predsjedničko mjesto od studenta prava Gabriela Borića (hrvatskog podrijetla) koji je također ljevičar, ali socijalist. Camila je ispala druga i od 2012. će biti potpredsjednica Federacije čileanskih studenata (FeCh).
Camila je, kaže nam Borić (potomak Hrvata u gradu Punta Arenas na jugu Čilea), 'jako zaslužna za podizanje svijesti o nužnosti angažiranja studenata ne samo za borbu za što bolje obrazovanje, već i za kritiku neoliberalizma koji ne potpuno neosjetljiv na prava siromaha i za istinske probleme našega društva pa zasluženo uživa karizmu najpoznatije i najutjecajnije Čileanke'.
Na pitanje zašto je onda izgubila izbore na sveučilištu, Borić nam odgovara da je to samo zato što se Camila posvetila velikim borbama politike i da je zbog toga zanemarila rad na sveučilištu. 'Njen angažman, u konačnici, za prava studenata je bio mršav i zato je izgubila izbore', priopćava nam Gabriel svoje viđenje borbe s Camilom koja i nije tako loše prošla jer je dobila 29,10 posto glasova dok je pobjednik Borić dobio 30,52 posto, očito, zahvaljujući njenoj popularnosti.
Camila je i prije bujanja studentskog pokreta koji je prošlog ljeta (zima u Čileu) na ulicama ostavila i mrtve i ranjene u žestokim sukobima s policijom) imala određenu reputaciju kao kći komunističkih aktivista koji su srećom preživjeli Pinochetovu diktaturu i kao pjevačica folka s jako ugodnim glasom (Camila svira gitaru). Godine 2007. (počela je studiranu 2006.) ulazi u redove komunista gdje je naučila osnove retorike i političkog djelovanja.
Njezin karakter (borac je i neustrašiva aktivistkinja) gurnulo ju je u prve redove studentske pobune te je danas najpopularnija Čileanka sa 43 posto prihvaćenosti, i to iznad bivše šefice države, socijalistkinje Michelle Bachelet (32 posto) te ultrapopularne pjevačice Violete Parra (27 posto). Da se Camilu toliko cijeni i da njemački tjednik Die Zeit prognozira kako će ona zapravo biti osoba velikog utjecaja u političkoj povijesti Čilea, ne iznenađuje, jer je njezin učinak na popularnost predsjednika Sebastiána Piñere (inače milijardera) razoran.
Piñera je prije godinu dana, kada je stajao pored rupe iz koje su izlazila ona 33 rudara, uživao popularnost od 63 posto. Camila je to srušila na 27 posto, jer Čileanci (njih 79 posto) smatraju da su studenti najzaslužniji za buđenje borbe za socijalnu pravdu.
Poznavajući političke prilike u Latinskoj Americi, ovaj novinar bez straha od pretjerivanja može kazati da od pojave subkomandanta Marcosa, vođe zapatista u Meksiku, ne postoji netko tko je tako brzo dokazao svoje sposobnosti i tko je tako snažno i uvjerljivo zasjeo na čelu nekog pokreta kao što je to bilo s Camilom Vallejos.
Budući da ona ne skriva lice iza fantomke kao Marcos i budući da joj utjecajni političari kao što je potpredsjednik Bolivije Alvaro Garcia Linera tepaju kako su svi 'zaljubljeni u nju', ali više od toga, zato što ova djevojka odista vjeruje da bez kvalitetnog obrazovanja nema napretka ni za jedno društvo, ne treba sumnjati da je mogla, i to komotno, dobiti svoje lice na naslovnici Timea. Ona odista utjelovljuje duh onoga što je ugledni magazin želio honorirati: borbu za demokraciju i za ljudska prava koja budi nadu sve većem broju ljudi.
