Prvi put je procurila iz mojih zvučnika dok sam preslušavao čitav album. Koji je dobar, ali ravan, ujednačen. Jedino ova, četvrta pjesma po redu, udari silno i zavuče su u taj neki centar u mozgu čija je jedina funkcija da pohranjuje pjesme koje su kao stvorene da proganjaju. I stvarno, ima u njoj nešto mrklo, nešto gusto i pomalo zastrašujuće, nagovještaj neke nesreće, zlokobnost koju je teško previdjeti. Zvuči kao pjesma pijanih mornara, zapravo, kao pjesma mornara koji su ostali bez ruma, a rado bi bili pijani jer se trijezni ne mogu suočiti sa životom; život je težak, život je surov, krakeni i goleme hobotnice vrebaju, more urla, bura štipa, sitne kapljice udaraju lice i valovi su okrutni, ogromni. Ne možeš to podnijeti trijezan, ne možeš se iskrcati na kopno trijezan.

Da, da, izbija tu ta neka rezignacija mornara koji se pomirio s time da će biti trijezan. Ili čovjeka koji se pomirio s time da je izgubio ljubav. Na isto se svodi. To je samo zvuk, to je prije nego što poslušate riječi. To je dok glasove doživljavate samo kao još jedan u nizu instrumenata. Riječi dolaze kasnije. Prva je riječ 'winter', oh tako prikladno; posljednja je 'free', a između njih je dvoje ljudi koji su zatočeni jedno s drugim, svojevoljno ili ne manje je bitno, i koji se vole i kojima je možda lijepo, a možda i teško, ali ljudi koji su svjesni da će doći kraj, prije ili kasnije, ovakav ili onakav i odatle taj zastrašujući ton, odatle ta zlokobnost, kraja se svi boje, to je potpuno prirodno.

No, kraj može biti i oslobođenje. Kraj može biti i novi početak. Pitajte samo new age šarlatane. Proljeće je kraj zime. Prva riječ je 'winter', zadnja riječ je 'free'. Mislim da je to slučajno, znam da je to slučajno. Unatoč tom kontrabasu koji tako podmuklo proganja i unatoč tim dvoglasjima koja su tako mračna u svojoj besprijekornosti, probija se tu poneka zraka sunca. Zima će nas osloboditi, na koncu hoće. Kraju se možda i možemo veseliti. Snijeg će se otopiti.

Sada je vani petnaest stupnjeva. Južina. Srčani bolesnici padaju kao snoplje, djeca su razdražljiva, a i mene malo boli glava. Pjesma mi sada zvuči drukčije, kao da joj je sunce otupilo oštre mistične rubove, ali i dalje je sjajna, i dalje je poticajna, i dalje je želim slušati. Ne zvuči onoliko dobro kao kada sam se tresao uz radijator uključen na maksimum i kada je padalo i padalo i kada sam se bojao da ću se drugo jutro zaista morati primiti lopate, ali zvučat će opet tako. Bit će još zime, pazite što vam kažem.