PSIHOANALITIČAR OTKRIVA

Bolna istina: Zašto su hrvatski političari tako loši?

10.07.2016 u 19:31

Bionic
Reading

‘Te političare bi trebalo najprije poslati na provjeru duševnog zdravlja, a tek kasnije im dopustiti da pristupe izborima. A nakon što osvoje vlast trebalo bi ih još jednom dobro čekirati.' Koliko puta ste posljednjih mjeseci čuli ovako ili na sličan način upakirano pitanje, prouzročeno činjenicom da se na javnu scenu penju ljudi za koje se kasnije ispostavi da su upitnih karakternih sposobnosti. No u ovom izbornom zakonu nema odrednice koja bi kandidate za povjeravanje javnog dobra uputila na liječnički pregled (barem onaj sličan za upravljanje osobnim vozilom) i sva je prilika da ćemo opet birati – odoka. Osim toga, reći će oni s duljim pamćenjem, nakon što se na javnoj sceni izredala poduža lista psihijatara, odakle jamstvo da bi i takvo mišljenje bilo od koristi. Ima li onda lijeka?

Dragutin Vučković, mladi psihoanalitičar, obrazovan na prestižnom Studiju analitičke psihologije na C. G. Jung Institutu u Zürichu, akoji je odnedavna otvorio praksu i edukaciju u Hrvatskoj, misli da ima – ali ne na način na koji bismo željeli mi ljubitelji brzih promjena. Hrvati i Jung, rekao bi Arsen, vole se u tajnosti. Taj švicarski otpadnik od Freuda i utemeljitelj analitičke psihologije bio je obljubljen među generacijama koje danas pune pedesetu, ali je u službene analitičke vode njegova škola prodirala sporo i slabo pa je Vučković trenutačno jedini jungovac među nama iako promišljanja analitičke psihologije nude dobru okosnicu ne samo za osmišljavanje i nadilaženje privatnih neuroza, nego i za promatranje svakog od nas u vrtlogu društvenih događaja.

Predsjednici i premijeri su simboli vodećeg principa svijesti koji određuje svjesnu psihologiju većine građana određene države. Ako je taj vodeći princip svijesti usko povezan s moralom i radom, tada to znači da odgovornost za naš boljitak ne leži na predsjednicima i premijerima, već i na građanima koji su ih izabrali. Političari su, željeli to mi vjerovati ili ne, samo glasnogovornik i predstavnik prosječnog građana. Politika nije nešto što se događa neovisno o nama i sve dok prosječan građanin živi u uvjerenju da je izrazito vrijedan i pošten, a nije svjestan da je u isto vrijeme i potpuna suprotnost, političari će biti izraz podijeljenosti u nama samima', tako je nedavno na svom blogu posvećenim analitičkoj psihologiji i politici zapisao Vučković, kojeg smo prije negoli smo porazgovarali o nesvjesnoj politici u Hrvata zapitali i nešto osobno – je li on pronašao smisao u zemlji u kojem ga malo tko može naći?

Psihijatri političari? Nisu se baš dobro snašli

‘U početku uvijek postoji neki konflikt: mene su oduvijek zanimale prirodne znanosti i religija. Sam nisam pronašao način da pomirim ta dva svijeta. Odnosi s obitelji i prijateljima, Jungove knjige, drugi psihoanalitičari i moji klijenti su mi pomogli da ga pronađem. Ali rješenjem sam dobio puno više od intelektualnog zadovoljstva jer sam u svom životu pronašao smisao. Da se razumijemo, taj smisao često nije ono što bih očekivao, ali je u isto vrijeme puno važniji od mojih egoističnih želja i nadanja', kaže Vučković i nastavlja s odgovorom na sljedeće pitanje: koliko smisla u politici mogu unijeti psihijatri, psiholozi i analitičari? 'Dosad se baš nisu najbolje iskazali, sjetimo se Raškovića ili Petrova, a o Karadžiću u tom kontekstu nema smisla ni razgovarati. Nisu dobro koristili tehnike iz ordinacije ili u ordinaciji nema lijeka za politiku?', kaže.

‘Nisam siguran da se može puno zaključiti o čovjeku na osnovi njegovog zanimanja, a da ga se kroz život bolje ne upozna. Osobno, nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristi u ordinaciji. Ukoliko poziv da pratimo određeni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine naše psihe, tada osoba nema drugog izbora, osim neuroze, nego da ga prati. Ono što može dati cijelom pothvatu negativan predznak su osobni kompleksi, ali i arhetipovi. Ukoliko političkim radom nesvjesno proživljava određene traume iz djetinjstva, tada i sam političar postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje. Ukoliko smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrazac uvjetovan kompleksima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije. Tada političar ima mogućnost da bude državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više nego obično zanimanje u glavama političara, ali i u glavama građana', kaže Vučković, pojašnjavajući kako je analitička psihologija znanstvena disciplina koja uzima u obzir nesvjesno i utjecaj nesvjesnog na našu svijest, razvoj, odnose, društvo i slično. Njena je primjena dakako najvažnija u psihoterapiji, no može se primijeniti u raznim područjima. ‘Svijet politike možemo promatrati s više stajališta, a ovo je samo jedno od njih i nikako ne predstavlja jedino moguće', kaže Vučković i dodaje kako je za psihološki pristup i razumijevanje važnosti politike za psihologiju suvremenog čovjeka potrebno pogledati u prošlost.

Ostaci plemenskog/podaničkog mentaliteta

'Prva društvena uređenja, pa tako i ona na koje se suvremena Hrvatska poziva, bila su plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj, čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena. Kao takav on ima mogućnost ujediniti konfliktne tendencije u plemenu i usmjeriti energiju cijele grupe u jednom smjeru. Jednaku važnost u našoj psihologiji ima naša svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti te da podsjeća članove plemena i podanike da postoji nešto kao vodeći princip svijesti i što on jest. Danas čovjek ima mogućnost biti svjesniji od primitivnog čovjeka i ukoliko to on i jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik', ističe, a na našu konstataciju kako to izvrsno zvuči kao ideal, ali je današnje stanje u Hrvatskoj upravo suprotno, odgovara – ‘utoliko je važniji osviješteni građanin'.


'Ukoliko suvremeni čovjek nije svjestan nesvjesnih procesa i psihodinamike koji stoje iza njegovih izbora i politike, tada politika postaje mit. Političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac, bez mogućnosti da ga promijeni. Jedan od takvih mitova bi bio da će novi izbori, pa makar bili izvanredni, donijeti novi princip društvene svijesti.'
Biramo vlast kakvu zaslužujemo? Uglavnom

'Raspuštanjem Sabora ništa se nije promijenilo ukoliko i većina građana koji su ga izglasali nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti se stvara u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije do svijesti određene osobe. Ukoliko ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći da se rodio novi vodeći princip svijesti. Ukoliko se to dogodi kod puno građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da se pobijedi druga strana na političkoj sceni. To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.'

Ako postoji jedna riječ koja bi za izbore s psihološkoga motrišta bila ključna, onda je to – projekcija. Službena ideja je, naime, da biramo ‘najbolje među nama’, a na kraju ispadne da imamo vlast kakvu zaslužujemo. Gdje je greška?'Projekcija je proces kojim u okolini prepoznajemo određene psihološke karakteristike nas samih, a kojih nismo svjesni. Npr. Kristova izreka iz Evanđelja po Mateju: ‘Zašto onda vidiš trun u oku brata svojega, a ne obazireš se na gredu u svojem oku?’ govori o dinamici projekcije. To bi značilo da lako vidimo mane političara, a u isto vrijeme ne vidimo svoje mane. Te tendencije su na početku nesvjesne, a jedna od najvažnijih psiholoških činjenica je ta da sadržaj kojega nismo svjesni u našoj psihologiji pronalazimo u okolini kroz projekciju. Ta dinamika je posebno izražena kod konflikta, u kojima istu onu nesvjesnu tendenciju koja nije u skladu s našim svjesnim stavom i teži da ga ispravi pronalazimo u oponentu. Ali to što vidimo u osobi koja nam je najomraženija upravo je ono što nam treba da bismo se promijenili. Iz osobnog iskustva mogu reći kako su najkreativniji konflikti u mom životu bili oni u kojima sam pokušao razumjeti osobu s kojom sam bio u konfliktu. Ali to nije recept za rješenje društvenih problema, već samo za rješenje osobnih', kaže Vučković predvidjevši moje sljedeće pitanje: ‘Ne abolira li ta teza političare od njihove vlastite odgovornosti - jer oni su proizvod duha vremena i ako je duh nemoralan, normalno je da su i oni nemoralni, korumpirani, da za mito prodaju državnu imovinu, zanemaruju interese zajednice?' Ukratko, imamo vlast kakvu zaslužujemo.

'Ukoliko svaki građanin preuzme odgovornost za svoju moralnost, to nikoga ne oslobađa odgovornosti, nego svakoga građanina drži odgovornim za svoj život i svoje odluke. Ukoliko je duh vremena nemoralan, tada ga moralan građanin neće pratiti, bio on političar, bio novinar, bio psihoanalitičar. Tek kada se i ja kao građanin dovedem u sklad, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u sebi, tada se mijenja i situacija društva u kojem živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti, sve ostalo je inflacija, tj. nesvjesno postajemo dio mita. Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za hrvatske i svjetske društvene probleme, ali mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samom sebi. To rješenje nećemo pronaći svi, samo neki, ali često je samo to i dovoljno.'

A što u tom kontekstu mogu učiniti mediji?

Mediji nisu neka vrsta svijesti za društvo. Svijest je karakteristika pojedinca a ne organizacije. Oni mogu potencirati i smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je neurozu prepoznala u sebi i učinila nešto po tom pitanju oni nemaju velik utjecaj. Pa tako ni na pitanje za koga glasovati', kaže Vučković.