UNOSAN BIZNIS U VARAŽDINU

Bivši osuđeni ravnatelj otkriva kako su se kupovale mirovine

09.01.2012 u 11:38

Bionic
Reading

'Uhićenja u Varaždinu i Zagrebu, kojima je označen početak rasvjetljavanja kupovine mirovina i novčanih naknada, potaknula su me na podnošenje zahtjeva za obnovu postupka u kojem sam nepravedno osuđen, što ću, vjerujem, i dokazati', ističe Željko Petrović, bivši načelnik odjela za pripremu prvostupanjskih rješenja te zamjenik bivšeg ravnatelja varaždinske podružnice HZMO-a, jedina osoba koja je osuđena u gotovo dva desetljeća dugoj praksi kupovina mirovina u Varaždinu.

Politika postavljala ravnatelje

Policija je došla po Petrovića na posao 1. ožujka 2000, odnosno nedugo nakon promjene vlasti na nacionalnoj razini.

'Moj poznanik, danas pokojni odvjetnik iz SDP-a, pitao me početkom 2000. godine bih li vodio podružnicu jer nisam bio član nijedne stranke. Naime, najavio mi je smjenu ravnatelja jer je, uz ostalo, potpisao za HDZ samo da bi zadržao mjesto, a prije toga je bio istaknuti SDP-ovac. No uoči dogovora oko smjene, iznenada sam, temeljem prijave ravnatelja, završio u pritvoru, i to uz jaku medijsku pažnju lokalnih novina. To, naravno, nije bilo slučajno. Naime, na koordinaciji varaždinskih stranaka koje su došle na vlast istaknuta članica HSLS-a, koja je u međuvremenu završila u zatvoru zbog malverzacija, ustvrdila je da nema potrebe za smjenom na čelu HZMO-a jer je ravnatelj počeo čistiti situaciju', prisjeća se Petrović te dodaje da je istražni sudac u njegovom slučaju bio prijatelj ravnatelja koji je kasnije napredovao.

Iako je 2010. Petrović izdržao kaznu nakon dugotrajnog sudskog postupka, nije se s time pomirio, već je zatražio obnovu postupka zbog novih dokaza.

Petrović: Drugi su donosili i opremali rješenja za mirovine, a samo sam ja osuđen

'U presudi stoji da sam kriv jer sam pustio u opticaj neispravna rješenja o novčanoj naknadi budućih umirovljenika. No skoro sva ta rješenja pisana su na drugim terminalima, a ne mojem. To se jasno navodilo u prvoj presudi kojom sam oslobođen, dok se u drugoj, osuđujućoj, to uopće ne spominje. Sudu je bilo nevažno i to što se prostorije nisu zaključavale, a da stvar bude gora, svoju sam pristupnu šifru - posuđivao. Međutim, važnije je da se baš nigdje ne govori o tome odakle lažni nalazi i mišljenja o invalidnosti na temelju kojih je desetak osoba dobilo rješenja za novčane naknade koje su morali vratiti. Uz to, na spornim rješenjima nema štambilja koji sam zadužio, ali ima štambilja koje su zadužili supruga bivšeg ravnatelja i drugi. Dakle, nalazi i mišljenja o invalidnosti bili su oni invalidske komisije s kojom nisam imao veze, a rješenja o novčanim naknadama drugi su donosili i otpremali, ali na kraju sam samo ja osuđen', upozorava Petrović. Na suđenju je bilo tridesetak svjedoka.

Istaknuo je kako se neki svjedoci nisu usudili reći sve, a da su pojedini lagali. 'Neke kolege su me molili da ih ne zovem na sud. Neki su prije pozivani kod ravnatelja i drugih te upozoravani da paze što govore. No nitko od osoba s krivotvorenim rješenjima nije me teretio doslovno ni za što. Nikad prije nisam ih vidio, niti one mene. Jedino mi je ravnatelj pokušavao natovariti nešto na leđa i na kraju uspio. Tako je to bilo u Varaždinu. Da sada USKOK nije preuzeo slučaj, ne vjerujem da bi se stvari počele raspetljavati. Dogodilo bi se isto kao i ranije. Mnoge službe i tijela koji su trebali raščistiti to bili su povezani, točnije pojedinci u njima', tvrdi Petrović.

Zbog pretvorbe i privatizacije, koje su potaknule 'čišćenje' viškova u poduzećima, krajem 90-ih u Varaždinu je bilo dosta mirovina, kao i uvoza automobila na povlasticu, tvrdi Petrović. 'Tu je ta ekipa vidjela priliku. Dovoljno je pogledati statističke pokazatelje. U Varaždinu smo imali više riješenih zahtjeva nego veći gradovi, poput Rijeke. Glavni posrednik bio je poduzetnik koji je priređivao veselice za članove invalidske komisije, a tu se znao naći i ravnatelj te drugi. No tijekom suđenja bio je svjedok, čak i nakon što je priznao da je cijeli dan bio na invalidskoj komisiji te donosio rješenja. Zbog toga sam zajedno s kolegicom išao ravnatelju i zahtijevali smo da poduzme nešto. Rekao je da hoće, ali nije ništa poduzeo. Kod ravnatelja sam bio i godinu dana kasnije te sam zatražio postupak protiv Ostoića jer je to prelazilo svaku mjeru. No rekao mi je da je to teško dokazati i da je bolje da ništa ne diramo. Ali neke stvari su se dirale. Ravnatelj je 1999. uzeo evidenciju iz invalidske komisije radi pohrane koja je napravljena tako da i danas nedostaju dnevnici iz kojih bi se vidjelo tko je rješavao više od tisuću zahtjeva za mirovinu', upozorava Petrović.

Sumnjive isplate novčanih naknada, kako dodaje, ipak su otkrili u varaždinskoj podružnici HZMO-a još 1997. i 1998. godine te su ih odmah prijavili Vilimu Habušu, dugogodišnjem ravnatelju, kojeg su upozorili da brojevi iz rješenja ne odgovaraju brojevima dnevnika invalidske komisije.

'U moj odjel stizali su nalazi i mišljenja invalidske komisije o invalidnosti, bila ona pozitivna ili negativna. Na temelju toga rješenja je pisalo dvadesetak referenata koji se nisu mogli niti su se smjeli upuštati u ocjenjivanje vjerodostojnosti nalaza i mišljenja o invaliditetu. To nisu mogli raditi ni naši kontrolori. Za nadzor prvostupanjskih invalidskih komisija sve do 1999. bila je zadužena drugostupanjska komisija čiji je načelnik u Zagrebu bio dr. Rubala', upozorava Petrović koji danas žali što je, slušajući svog odvjetnika, tijekom postupka prešutio mnoge stvari naivno vjerujući da će uspjeti dokazati svoju nedužnost bez otkrivanja onoga što se događalo.

Stotine i stotine ljudi ostale bi bez mirovina

Željko Petrović nudi i objašnjenje zašto je bivši ravnatelj HZMO-a podnio prijavu protiv Ostoića i drugih u kolovozu 2000. godine, koja nikada nije došla do Državnog odvjetništva.

'Kada je počela istraga, policija je još štošta otkrila. Mnoštvo osoba nađeno je s mirovinama i novčanim naknadama bez osnova. Ravnatelj se vjerojatno preplašio mogućeg razvoja događaja pa se htio osigurati novom prijavom, ali ovaj put protiv osoba koje su stvarno krivotvorile dokumentaciju. Tako je u prijavi napisao, kao što se vidjelo iz faksimila objavljenog u Regionalnom tjedniku, da su nalazi i mišljenja invalidske komisije bez broja dnevnika i bez medicinske dokumentacije, odnosno da su u invalidskoj komisiji naknadno upisivali brojeve dnevnika na nalaze i mišljenja. To su sve radili u strahu, bojeći se onoga što će biti nakon istrage. Međutim, istragu su utjecajni zaustavili. Da su se stvari do kraja raščistile, stotine i stotine osoba ostale bi bez mirovina, među kojima i bitni ljudi. Tu treba tražiti razlog što se nije išlo do kraja, već su mirovine trebali vratiti samo obični ljudi, njih desetak. Radilo se o ljudima iz okolice Ivanca, dok sam ja iz Ludbrega. Pa da sam uistinu sređivao mirovine, zar ne bi bilo logično da barem jedna bude iz mog kraja? Bio sam deset godina načelnik službe, 26 godina radio u HZMO-u, a nijedan član uže ili šire obitelji, kao ni prijatelj, nema invalidsku mirovinu', naglašava Petrović.