KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Bitka protiv ravnodušnosti

03.11.2009 u 08:57

Bionic
Reading

Prolazite gradom. Odjednom na fasadi (ogradi, izlogu, tramvajskoj stanici) ugledate sprejem napisano zloslutno, uhato U. Ili možda čak kukasti križ, rasistički, homofobičan grafit ili neki drugi uvredljivi znak koji sugerira mržnju. Uglavnom, nešto što vas nervira ne samo zbog estetskih razloga, nego zato što je produkt nečijeg zarobljenog uma. Što ćete učiniti?

Pozvati komunalnog redara i zahtijevati da se uvredljivi grafit odmah ukloni? Nazvati prijatelja i potužiti se kako eto, ti primitivci opet šaraju po zidovima, što vas izluđuje? Ipak je najvjerojatnije da ćete skrenuti pogled na drugu stranu i rezignirano nastaviti svojim putem, uvjereni kako je svaka borba protiv fanatičnih luđaka uzaludna.

No kako bi bilo da u pravedničkom gnjevu sami uzmete u ruke krpu, razrjeđivač, farbu - nešto čime ćete oprati, sastrugati ili prefarbati to uhato U? Na koncu konca, vi sebe držite savjesnim i odgovornim građaninom kome smeta 'govor mržnje' i slika koju taj govor, izložen na javnim površinama, stvara o gradu i o domovini. Očistiti takav grafit bio bi domoljuban čin. Da, ali nemate vi vremena niti energije baviti se javnim površinama… Na koncu, što bi rekli poznati da vas zateknu u takvom poslu ? Postoje nadležne službe i ljudi koji su za to plaćeni. Uzaludno je da pojedinci sami nešto poduzimaju.

Irmela Mensah-Schramm

Međutim, tako nije mislila gospođa Irmela Mensah-Schramm, 63-godišnja bivša socijalna radnica iz Berlina. Kako nedavno izvještava Der Speigel, ne čekajući da nadležni očiste grad, uzela je sama u ruke pribor za čišćenje. Još prije 23 godine gospođa Irmela krenula je u pohod na kukaste križeve - koji su u Njemačkoj zabranjeni - kao i na sve druge fašističke, ksenofobične, antisemitske, rasističke, homofobne grafite, naljepnice, znakove itd. na javnim površinama. Krenula je u bitku protiv ravnodušnosti.

Možda nama njezina bitka djeluje patetično, a njezina sredstva za borbu upravo smiješno – no gospođa Irmela uklonila je do sada nekih 80.000 takvih napisa na fasadama, u prolazima, tramvajima, na sjedalima, u izlozima, čekaonicama i po rasvjetnim stupovima glavnog grada. I doživjela je, naravno, svakakve reakcije, od aplauza do prijetnji, do dobrohotnih savjeta da se mani ćorava posla. Neki su je sugrađani tužili jer je, na primjer, ogrebla njihovu fasadu. Na sudu je njezina obrana glasila: 'Oštećenja se mogu popraviti. Ali ne može se popraviti šteta koju ovakvi napisi čine ljudskom dostojanstvu.' Njemački sud uvažio je njezin argument.

Naravno da i u Berlinu postoje nadležni čiji je posao uklanjanje uvredljivih (a valjda i ostalih) grafita. No ti nadležni ili ne stignu obaviti posao – ili slučajno, odnosno namjerno, zanemaruju svoju dužnost. Gospođa Irmela shvatila je da nema što čekati i u dvije dekade očistila nekih desetine tisuća napisa i tako pokazala snagu individualnog angažmana.

No mi ne živimo u Njemačkoj i čekanje na rješenje 'odozgo' naša je specijalnost. Zato što ne znamo drukčije. I zato što se plašimo individualne inicijative. I jer angažman zahtijeva odgovornost i dozu građanske hrabrosti. Pa radije dopuštamo fašistička i rasistička iživljavanja na javnim površinama (na javnoj televiziji, u našim životima općenito) nego da sami uzmemo krpu u ruke. Iako već dvadeset godina navodno živimo u demokraciji, političkom sistemu u kojem sve uvijek počinje, ili bi trebalo početi od – pojedinca.