komenDok se po medijima prostro i škripi još jedan kostur iz ormara rata u Hrvatskoj, pri čemu dvojica meritornih svjedoka, koordinator Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tonči Majić i, posebno, tadašnji šef krim-odjela vojne policije u

Šibeniku Mario Barišić, optužuju glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da je zataškavanjem suodgovoran za mučenja desetina i smrt dvojice srpskih civila u šibenskim Kulinama odnosno u splitskoj Lori –
dok se, velim, sve to događa, pada mi na um jedna vražja pomisao. A što ako bi u tome bilo i elemenata krivične, kaznene odgovornosti M. Bajića?

Zapravo, nije mi to tek tako palo na pamet, kao crijep na glavu, nego takav rasplet zagovara kolega Igor Lasić u tjedniku Novosti, koji je uz tportal najdublje ušao u ovu temu, pa mi se onda logično nametnula i sljedeća pomisao. Tko bi bio nadležan, tko bi bio ovlašten da pokrene kaznenu prijavu protiv Bajića? Koliko kopčam, to bi moglo biti samo državno odvjetništvo ili glavni državni odvjetnik, dakle sam Bajić, a to, ispričavam se na prejudiciranju, od njega svakako ne treba očekivati. Dobro, možda su moja pravna znanja skromna, kao što i jesu, ne isključujem da postoji neki pravni i proceduralni bajpas kojim bi se to moglo i drukčije riješiti.

Ali zato pouzdano znam za dobar običaj koji bi se u ovom i ovakvim slučajevima trebalo držati. To je da Bajić, koji je ovdje u takvom sukobu interesa da se vidi i iz aviona, sada malo zašuti. Nakon nedavnog privođenja četvorice optuženih za zlostavljanja u Kulinama, javila su se spomenuta dvojica svjedoka, Barišić i Majić, i profilirani dio javnosti ima ultimativno pravo znati što oni imaju za reći. Jedan od njih, Barišić, reagirao je pravodobno još 1992. obavještavajući vojno tužilaštvo u Splitu da su u Kuline privedena sedmorica potpuno nevinih Srba, od kojih su dvojica poslije u Lori i ubijena. Ali to tadašnjeg zamjenika u tom tužilaštvu Bajića nije ni najmanje zanimalo. E, sada ta profilirana javnost ima puno pravo reći da je ne zanimaju demantiji koje on šalje na najnovije iskaze Barišića i Majića, nego jedino to što njih dvojica govore.

Sakrijmo spomenike i biste pred Josipovićem

Eto, to je taj dobar običaj o kojem govorim. Možda ga ne bi trebalo posebno isticati da Bajić, nakon što je potpuno zakazao ranih devedesetih, zatim se ogriješio o spomenuti bolji običaj, na kraju nije taj običaj i doslovce satro. Kako piše Lasić, poslužio se osobnim prijateljstvima u medijima da sasvim nedavno, koncem prošle godine, zaustavi osvjetljavanje ove mračne epizode iz svoje vojno-tužilačke prošlosti. Lasićev tekst objavljen je pod nadnaslovom 'Repovi rata', pa bi čovjek očekivao da je barem ta posljednja repina, ako nisu prijašnje, ošinula glavnog državnog tužitelja. Ali, vraga, nije se dogodilo ni toliko da možeš reći 'pojeo vuk magare', jer svi od kojih se to očekuje šute kao zaliveni, očito doživljavajući javnost kao dvonošce ispod inteligencije magaradi, pa im se nema što objašnjavati, još manje opravdavati.

Ovdje bi se moglo staviti točku kada bi se ova priča odnosila samo na Bajića i na saborsku većinu koja mu je dala mandat (pa mu ga može i oduzeti, što se, naravno, neće dogoditi). Ali priča ide dalje i obuhvaća i one od kojih javnost puno više očekuje, štoviše i one od kojih najviše očekuje. To znači da smo došli do Ive Josipovića. Već je primijećeno da od njega treba pažljivo skrivati spomenike i biste, jer nema tog spomenika i te biste pred kojom on ne bi skrušeno savio koljena i zatitrala mu usna. Kao da je sebi stavio u životno poslanje da se osobno ispriča svakoj žrtvi svakog rata, tko god bila ta žrtva i što god bio taj rat. Evo i najnovijeg primjera, usko, najuže vezanog uz temu Kulina i Lore. Elem, naš je predsjednik u poklonstvenoj misiji obilaženja spomenika odlučio prije nekoliko dana u Požegi položiti vijenac i na netom otkrivenoj bisti Franje Tuđmana

Jadniji i tužniji prizor dugo nisam vidio. Ako je prvi predsjednik toliko na srcu Josipoviću, jedino dolično mjesto gdje bi mu trebao odati počast mirogojski je grob, tek poslije toga mogli bismo se suvislo pohvatati oko toga zaslužuje li Tuđman to ili ne. Ali kada ga vidiš kako se klanja Tuđmanu u, ispričavam se Požežanima, jednoj malo većoj slavonskoj varoši, pitaš se hoće li on to sada raditi i u svakoj selendri, pred svakom uličnom tablom, čak grafitom, na koje nabasa putujući Hrvatskom. Pa, pobogu, to već sliči na uznemiravanje mrtvih i s tim se valjda ni pokojnik ne bi složio, koliko god častohlepan bio, da ga se na vrijeme pitalo.

Jasno, nikakav propis ne zabranjuje Josipoviću da, ako hoće, drži i 27 Tuđmanovih bista na radnom mjestu i kod kuće, kao što nikakav propis ne sprečava ni Bajića da javno polemizira s Barišićem i Majićem. Ali, postoje, velim, dobri običaji. A nikako, baš nikako, ne može se smatrati dobrim to što Josipović polaže vijenac na Tuđmanovu požešku bistu baš u trenutku kada je opet u fokusu ova zlosretna priča o Kulinama (Lori). Jer zna se da su Tuđman i Šušak bili na vrijeme obaviješteni o tome što se ondje događalo, baš kao što je to bio i Bajić, i ne samo da nisu prstom makli da se to zaustavi i sankcionira, nego su Barišić i još nekolicina poslije bili izloženi i po život opasnim posljedicama zato što su ih o tome izvijestili.

Osnovano se sumnja da je jedan od njih to platio i glavom, pa pitam uvaženog predsjednika Josipovića je li svjestan toga da je polaganjem vijenca u Požegi, i to, rekoh, upravo u danima kada se ponovno raspliće priča o Kulinama i Lori, postao u moralnom smislu kooperant Tuđmana, Šuška i ostalih iz ove zlokobne priče. Ako nije svjestan, savjetujem mu da pita žrtve iz Kulina i obitelji pobijenih iz Lore, možda mu oni pomognu da shvati. To je svakako bolje od njegova ljetošnjeg razmišljanja da provede godišnji odmor u tom malom, ali paklenskom splitskom konclogoru.