Priča o sunovratu američkog mainstream rocka može se ispričati na mnogo načina. Budući da sam chart geek, probao bih je ispričati kroz povijest Billboardovih mainstream rock i modern rock ljestvica! Ili, konkretnije – kroz pjesme koje su dolazile do vrha tih lista.Billboardov mainstream rock chart profunkcionirao je 1981: pjesme je rangirao po vrtnji na američkim radiostanicama koje su pretežno vrtjele rock, i u osamdesetima je imao dosta široku definiciju 'rocka': na prvom mjestu su se tako bile našle, primjerice, 'Eye of the Tiger', 'Hungry Like the Wolf' i 'Owner of a Lonely Heart', a bilo je mjesta na vrhu i za pop-metal (iako je L. A. glam struja bila primjetno podzastupljena).

No opet, isto tako, broj jedan je bio često rezerviran za heroje 'zlatne ere rocka', kao i za klasičare tipa Tom Petty i John Mellencamp.Godine 1988., Billboard uvodi modern rock chart, zasnovan na vrtnji po 'modernim rock-stanicama' – a na vrhu su uglavnom obitavale iskusnjare new wavea i post-punka (Elvis Costello, The B-52's, The Cure, XTC...).

Početkom devedesetih se uvodi digitalni monitoring airplaya, čime se staje na kraj dotadašnjoj praksi da radijski urednici sami šalju svoje - ne uvijek pouzdane – playliste, i taj potez daje bitan zamah novijim, mlađim izvođačima. Na mainstream rock chartu pobjede bilježe grungeri (Stone Temple Pilots, Soundgarden, Alice in Chains), pa zatim post-grungeri (Collective Soul, Live, Silverchair); na modern rock chartu isprve nakratko isplivaju djeca college rocka (Lemonheads, Belly, Juliana Hatfield), da bi potom primat ubrzo preuzeli post-grungeri te Beck, Green Day i slični.

Početak devedesetih je zadnji put kad su na vrhu mainstream rock charta redovito bile pjesme koje su bile ujedno i veliki svjetski hitovi ('Black Velvet', 'Losing My Religion', 'Are You Gonna Go My Way'...) - jer kroz drugu polovicu devedesetih na prvo mjesto dolaze pjesme koje su ili na drugoj strani Atlantika prilično minorni hitovi ('In the Meantime' Spacehoga, 'Santa Monica' Evercleara...), ili su singlovi grungera koji su izvan SAD dotad bili postali komercijalno uglavnom nebitni, ili su neke... Čisto američke brije. Jeste kad čuli, na primjer, za bend koji se zove Days of the New i njihov singl 'Touch, Peel and Stand'? Niste? E pa, ta vam je stvar krajem '97. i početkom '98. provela cijela ČETIRI MJESECA (!!!) na vrhu američkog mainstream rock charta!

Istovremeno, vrh modern rock charta su osvajali: Oasis. Smash Mouth. Sugar Ray. Chumbawamba. Rock u malo širem smislu, rock koji je uistinu bio masovno popularan, među širom publikom! Ta razlika između mainstream rock i modern rock charta biva još očitijom u eri nu-metala, kad na ovom prvom vladaju Creed, Nickelback i 'It's Been Awhile' i to je uglavnom sve, a na čelnoj poziciji ovog potonjeg uredno završavaju i Limp Bizkit, i Papa Roach, i Blink-182, i Sum 41 i Alien Ant Farm!

Sve redom imena koja bi završila na vrhu mainstreamu rock charta da je bio onako širokogrudan kao što je bio u osamdesetima – no u međuvremenu su očito bile zacrtane neke naoko nevidljive granice.Slijedi desetljeće suše za rock kao rasadnik crossover-hitova; oba charta se koprcaju u bljuvotini naslijeđa grungea, svaki na svoj način... No nedavno se opet nastavio trend jačeg korespondiranja modern rock charta s pop-zeitgeistom: na vrhu 'alternative songs' – kako se od 2009. naziva modern rock chart – protekla tri mjeseca su se izmjenjivale Gotyeova 'Somebody That I Used to Know' i 'We Are Young' Fun. feat. Janelle Monae, hitovi koji su ujedno bili #1 i na Billboardovom centralnom Hot 100, dok su za to vrijeme na vrhu mainstream rock charta dvanaest tjedana proveli... Shinedown s 'Bully'. Peak 'Bullyja' na Hot 100? 94. mjesto. (BTW mainstream rock chart je toliko sporedan da ga od 2003. nema u Billboardovom tiskanom izdanju, a putem weba je od 2009. postao dostupan samo pretplatnicima!)

E, sad: kako je moguće da su megahitovi Gotyea i Fun. 'alternativa', a nešto neusporedivo manje popularno poput 'Bullyja' trebalo bi biti, kao, 'mainstream'?Moguće je tako da... Pa, ponajprije, pojam 'mainstreama' se često automatski poistovjećuje s onim što je najpopularnije, ali to ne mora uopće biti slučaj: kao što sam naziv kaže, govorimo prije svega o 'glavnoj struji' nečega!

A za primjer kako 'glavna struja' i 'jako popularno' nisu jedno te isto - uzeo bih, evo recimo, Black Veil Brides. Bend načelno jest metalcore, no ima u zvuku dovoljno dodirnih točaka s postgrungerskim mainstream/'mainstream' hard rockom da bi bilo pretjerano reći kako obitava u nekoj baš radikalno drukčijoj stilskoj galaksiji (dva puta je čak i okrznuo mainstream rock top 40).Black Veil Brides također imaju i: 195 tisuća followera na Twitteru, tri spota po preko 10 milijuna pregleda na Youtubeu! Shinedown, za usporedbu, imaju 83 tisuće followera, a 'Bully' jedva dva milijuna pregleda.

Caka je jedino u tome što Black Veil Brides slušaju prvenstveno tinejdžeri i pubertetlije. I to pretežno ženskog spola! Što je 'problematično' jer:a) kao i mnoge druge institucije, američke mainstream rock-stanice drže da su muškarci od 18 do 49 godina skupina s najviše potrošačke moći, ilitiga najpoželjnija publika – a toj se publici neće udvarati tako što će agresivno gurati bend koji ta publika ne voli (ili za koji barem misle da ga ne voli!), kamoli ako je posrijedi nešto što bi ta publika okarakterizirala kao 'pederska emo sranja za curice';b) rock ideologija cijeni muške tinejdžere, slavi njihovu buntovnost i nihilističnost, a tinejdžerice su bile okej valjda samo dok su vrištale za Beatlesima, jer zadnjih desetljeća se non-stop omalovažava i njih, i njihov ukus u glazbi; one su 'prevrtljive', 'neozbiljne', 'zaluđene', 'padaju samo na zgodne pjevače', i tako dalje, a na rock bendove koje znaju u znatnijem broju obožavati – od glam-metalaca osamdesetih, preko Fall Out Boy, pa sve do Black Veil Brides se gleda s dodatnom podozrivošću.

Što je samo jedan od mnogih primjera kako su udružene snage konzervativnog američkih radijskih urednika (koji su uvjereni da dobro znaju što njihova publika želi) i jednog konzervativnog segmenta slušatelja (koji su uvjereni da dobro znaju što je 'rock', a što nije) - dovele do jada i bijede koju zadnjih desetak godina nazivamo američkim mainstream rockom: glazbe koja se uporno drži za uspomene na grunge, taj zadnji trenutak kad je rock navodno 'vladao svijetom' i odbija se maknuti i pedalj dalje.

Glazbe koja je u stalnom grču, kao da provodi vječnost na WC-u tjerajući vani govno koje nikada neće izaći; glazbe koja je klaustrofobična, beskrvna, tvrdoglavo testosteronska na najdosadniji mogući način; uronjena, s olovnim utezima oko nogu, u tonove sumornije i od onih u modernim CGI-blockbusterima iz kojih su isušene tople boje kako bi djelovali 'mračnije'.

Naravno, ' grčevito', 'klaustrofobično' i 'sumorno' kao pojmovi nisu sami po sebi negativni, pa čak ni kad je riječ o današnjem američkom 'mainstream' rocku: 'Sail' Awolnation je, recimo, zgodan primjer kako se raznorazni minusi mogu pretvoriti u pluseve ako se malo iskoči iz rigidnih šablona, ako se samo malo osvježi zvučna slika (u ovom slučaju s puzećim synth-popom), ako se rock doživljava kao metropolu u ekspanziji – a ne kao zabarikadiranu tvrđavu koju se mora štititi od tobože pogubnih utjecaja izvana.