Radi se o zabrinjavajućem ponašanju djeteta koje jednoga dana može prerasti u ozbiljnu patologiju, no djevojčicu ne treba napadati, već pokušati razumjeti i liječiti, komentirala je za tportal zagrebačka psihologinja Tanja Jurin slučaj bacanja štenaca u rijeku koji je ovih dana odjeknuo svijetom
Nakon što je na YouTubeu objavljen video koji prikazuje 12-godišnju djevojčicu iz BiH kako se dobro zabavlja dok u vodu baca psiće, internetom su se proširile osude, prijetnje pa čak i svojevrsne potjernice za malom nasilnicom.
No stručnjaci ističu da problemu treba pristupiti s oprezom iako sam čin treba osuditi, jer neupitno zabrinjava.
'Djevojčica je očigledno odrasla u sredini u kojoj je ubijanje viška mladunaca domaćih životinja još donedavno bilo uobičajena praksa. To su vjerojatno radile i njezina baka i majka. Danas, u vrijeme kada udruge za zaštitu životinja budno prate slične aktivnosti posvuda u svijetu, često se zbog sličnih stvari diže, rekla bih, malo neprimjerena uzbuna. Ipak, ponašanje djevojčice zabrinjava, jer ona već sutra može nešto slično učiniti nekome drugome, možda svojim prijateljicama', kaže Tanja Jurin s katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
'Naime, takve su stvari daleko od očiju javnosti, a osobito djece, minulih desetljeća obično radili odrasli, i to iz nužde, bez osobitog užitka. Mene je iznenadilo kada sam vidjela da to radi dijete, posebno djevojčica. Obično takvu grubost prema životinjama pokazuju muškarci kod kojih je i takva psihopatija učestalija. No najbrutalniji dio cijele priče je činjenica da su imali potrebu to snimiti i objaviti na YouTubeu, ali i to da su se pritom očito dobro zabavljali. Valjda su mislili da će to biti cool i da će se proslaviti, jer će video postati popularan. Isto vrijedi i za snimatelja. Ovdje se očito radi o zabrinjavajućem nedostatku empatije. Mali štenci su preslatka stvorenja te je teško razumjeti da ih dijete sa zadovoljstvom baca u hladnu vodu rijeke', kaže Jurin.
'Ipak, ponavljam da treba razumjeti sredinu u kojoj se to zbiva. Valja uzeti u obzir i određeno ratno nasljeđe. Ta djeca sigurno nisu izravno doživjela rat, međutim, ratne traume u susjednoj zemlji prenosit će se još generacijama. Mi ne znamo što su proživjeli njihovi roditelji, kakva je njihova obiteljska situacija, ni u kakvom su okruženju odrastala ta djeca', zaključila je Tanja Jurin.
