PSI LAJU, DAVOS PROŠAO

2011. - godina bankara i političkih lutkica

31.01.2011 u 07:00

Bionic
Reading

U Egiptu se budućnost zemlje ovih dana odlučuje na ulici, no sutrašnjica zapadne Europe i SAD-a dizajnira se svega nekoliko metaforičkih metara dalje. Iza šaltera u banci. Opći zaključak Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu je – 'idemo dalje'. Naravno, 'dalje' u smislu kakvom ga shvaćaju šefovi Barclaya, JP Morgana i Goldman Sachsa. To će reći – po starom

Ove godine u Davosu nije bilo Bona Voxa ili Claudije Schiffer, ali je bilo puno likova čije godišnje bonuse ne biste zaradili u dvadeset života. Za razliku od prošle godine, kada su prolazili hodnicima spuštene glave i podnosili bičevanja zbog posljedica globalne krize, šefovi svjetskih banaka su od četvrtka do subote po konferencijskim dvoranama alpskog gradića čitali bukvice političkoj eliti poneseni novoprobuđenim osjećajem za bahatost.

Možemo se pozdraviti od ozbiljnih reformi financijskih sustava, strože regulacije poslovanja, državnog nadzora, limitiranja enormnih bonusa... Zašto? Pa zato što Jamie Dimon, izvršni boss JP Morgana, gigantske američke investicijske banke, želi živjeti život punim plućima. Kada će ako neće sada? 'Imam samo jedan život', uzviknuo je tip na neformalnoj večeri u Davosu, ljutit nakon diskusije s Nicholasom Sarkozyjem, koji je pak zauzeo stav da bankarski sektor treba kontrolirati iz omanjeg razloga - da se ne bi ponovila nedavna recesijska kataklizma.

Američkim investicijskim ušima čitava tirada o uvođenju sigurnosnih mehanizama u eurozonu, što je bio jedan od ključnih momenata govora Angele Merkel i Sarkozyja, zvuči u najmanju ruku bogohulno. Poanta je, misli naš Dimon, da se što prije nastavi s business as usual. No nije jedini koji gubi neoliberalno strpljenje. Back vokale mu serviraju bivši vašingtonski državni rizničar Larry Summers i Gary Cohn iz Goldman Sachsa, riječima da se financijski sektor muči s novim pravilima igre, te prijete da će se, ukoliko cijena reguliranja bankarskih aktivnosti bude prevelika, otvoriti piratski sektor, tj. mreža spekulativnih poslovanja u sjeni.

U vremenu kada Indija i Kina rastu 8 posto, dok Amerika dašće daleko iza sa 3,5, a Europa skapava na ispod 3, možda bismo mogli imati gram razumijevanja za ljude kojima je posao stvaranje love ni iz čega. Pritisak konkurencije je prevelik. Rat valuta prelijeva se u rat tržišta, umjesto širenja prostora slobodne trgovine, nacionalne ekonomije sada prvo gledaju vlastiti interes; inflacija postiže rekordne brojke, no Kina to može nekako podnijeti, ali očito ne mogu Alžir, Tunis ili Egipat, gdje su cijene hrane i energije izvele ljude na ulicu.

U tom kontekstu izlaganja europskih čelnika u Davosu djeluju kao aspirin. Merkel i Sarko su čvrsto stali iza eura, riječima da bi u slučaju propasti valute propala i ideja Europe, te najavili da će svaki financijski igrač u zoni EU-a biti podvrgnut strogom sustavu nadzora. Njemačka se kancelarka založila za ukidanje protekcionističkih ekonomskih politika, za devizne tečajeve koji će biti odraz realnih snaga tržišta te za pravedan pristup materijalnim dobrima. Drugim riječima, treba urediti društvo tako da kebab u Zagrebu ne košta 5 eura, koliko i u Parizu, gdje prosječna plaća iznosi dvije i pol hrvatske. Još ti tamo uračunaju pomfrit u cijenu.

Jamie Dimon iz JP Morgana ima samo jedan život

Kebabi postranu, ove godine je u švicarskim Alpama ipak bilo mračnije nego proteklih, jerbo se čini da neće biti ništa od drastičnih promjena u poslovanju banaka. Vraćaju se polako svi simptomi shizofrenije sustava koji živi u paralelnoj realnosti. Evo, izvršni šef Goldman Sachsa je u 2010. dobio povišicu od 600.000 dolara, pa je za prošlu godinu pospremio u džep 13,2 milijuna dolara. Daleko je to još uvijek od 68 milijuna, koliko je zaradio u 2007, ali stvari se očito polako vraćaju na staro. Žalosno to demonstrira i dokument pod nazivom Basel III - 440 stranica o novim pravilima koja bi trebala voditi svjetske banke, na kojemu je 500 predstavnika iz 30 zemalja radilo posljednjih 18 mjeseci. Jedina revolucionarna mjera teksta, zahtjev da banke povećaju novčani fond, nije obavezna sve do 2018

Evo, recimo, britanska vlada pokušava nagovoriti škvadru iz Cityja, poslovnog i burzovnog središta Londona, da više ulaže u ekonomiju, otvaranje biznisa, da plaća nešto veće poreze i smanji bonuse. Možda da Cameron i uži kabinet pokušaju u Barclay i Lloyd prvo poslati nekoliko ruža i bombonijera. Pa možda nekoliko ljubavnih stihova. Jer realan odnos snaga ne daje vladi skoro nikakve pregovaračke žetone. Naime, cjelokupan bankarski kapital Velike Britanije za pet puta premašuje BDP. Što je istovremeno Ahilova peta otočkog financijskog sektora na koju politika može zaigrati – ukoliko se dogodi još jedan krah spekulativnog tržišta, zemlja će potonuti pod kutom od 90 stupnjeva.

Teme održivog razvoja, zelene industrije, obnovljivih izvora energije, društvenih nejednakosti i čitav spektar humanitarnih problema ostali su ove godine u zadnjoj klupi Davosa. Mantra da treba ići dalje zvuči u najmanju ruku zlokobno. 'Dalje' znači prepetuiranje globalnih financijskih politika, 'dalje' znači gibanje po inerciji vlastitog interesa, a onda, naravno, i neki novi, žešći, kolaps. No zašto bi ljudima iz financijske branše bilo stalo mijenjati pravila igre koja im donosi trilijune dolara godišnjih profita, kada čak i u slučaju game overa apsolutno ništa ne gube. Štoviše, protivno svim pravilima videoigara, kada zaribaju, dobivaju novi život. Ako mislimo da će se jednog dana probuditi i shvatiti da je ulaganje u derivative i mlaćenje para na prognozama budućih fluktuacija valuta ili dionica besmislenije od ulaganja u obrt, industriju ili radna mjesta, onda smo mi ti kojima treba buđenje.