Nakon potresa i cunamija koji je 11. ožujka 2011. oštetio elektranu Fukushima Daiichi, medijima se proširila panika zbog moguće nuklearne katastrofe nalik na onu u Černobilu. Čak i nakon što je situacija u narednim danima i tjednima dovedena pod relativnu kontrolu, zabrinutost zbog zračenja u javnosti je bila veća nego zbog potresa i cunamija koji su odnijeli više od 15.850 života i uzrokovali raseljavanje više od 340.000 ljudi, piše u novom broju ugledni znanstveni časopis Scientific American.

Godinu dana kasnije svi stručnjaci slažu se da su razmjeri opasnosti bili značajno prenapuhani.

Richard Garfield, profesor na Mailman School of Public Health Sveučilišta Columbia, kaže da će radijacija imati gotovo zanemariv utjecaj na zdravlje stanovništva. 'Zračenje će izazvati vrlo malen broj smrtnih slučajeva, gotovo jednak nuli', izjavio je Garfield i dodao: 'No to ne znači da havarija nije utjecala na zdravlje. Neizravne posljedice su velike.'

U Japanu koji je iskusio dva napada nuklearnim bombama strah od zračenja je razumljiv, osobito jer je situacija u prvim danima nakon havarije izgledala prilično opasno. Međutim Peter Caracappa, stručnjak za nuklearnu sigurnost i profesor nuklearnog inženjerstva na Rensselaer Polytechnic Institute u saveznoj državi New York, kaže da ona nije ni slična katastrofi koja je snašla Černobil: 'Bilo je to sporo ispuštanje zračenja. Ništa nalik Černobilu.' Broj ispuštenih radioaktivnih materijala bio je mali. Među njima je dominirao jod 131 koji ima vrijeme poluraspada od samo nekoliko dana i stoga ne izaziva dugotrajna zagađenja. Što se pak tiče ostalih izotopa kao što su cezij 134 (čiji poluraspad traje 2,1 godinu) te cezij 137 (30 godina), razine zagađenja njima lako se mogu utvrditi, a opasna područja izolirati. Razine zračenja u hrani, čak i kada su minimalne, također je moguće utvrditi s velikom preciznošću.

Pretjerivanje u sigurnosnim zahtjevima

Caracappa napominje da su japanske vlasti evakuirale područja u zoni u kojoj su razine zračenja procijenjene na 20 milisiverta godišnje. To je zračenje koje nije mnogo veće od onoga koje godišnje primi prosječan stanovnik SAD-a (6,5 milisiverta). Izlaganje zračenju od 20 milisiverta povećava vjerojatnost obolijevanja od raka za samo nekoliko tisućinki postotka.

Zanimljivo je da čak ni radnici koji su raščišćavali teren neposredno nakon havarije nisu dobili doze veće od 600 milisiverta, a japanski program za praćenje zdravlja djece za sada nije otkrio nijedan slučaj oboljenja štitnjače koja je najizloženija akumulaciji radioaktivnosti.

Thomas McKone iz School of Public Health na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyju kaže da će ljudi koji su ostali bez svojih kuća i članova obitelji te preživjeli strahote potresa i cunamija i dalje biti izloženi mnogo ozbiljnijem problemu - psihičkim izazovima i fizičkim posljedicama koje uzrokuje stres kao što su primjerice bolesti srca. 'Veliki dio štete zapravo je psihološki stres što su ga izazvali neizvjesnost i raseljavanje', rekao je McKone.

Zbog previsokih standarda sigurnosti i prevelike zone raseljavanja tisuće ljudi ostale su bez kvalitetne medicinske skrbi i udobnosti koju su im pružale njihove kuće poput grijanja ili hlađenja.

Zračenje primamo i iz prirode

Hrvatski stručnjak za nuklearnu sigurnost, profesor na ETF-u u Zagrebu Zdenko Šimić kaže da bi dozvoljene doze po njemu trebale biti peterostruko veće jer slične postoje čak i u prirodnom okolišu.

'Panika oko malih doza zračenja ne samo da nije opravdana jer ne predstavlja opasnost, već izravno izaziva druge rizike i skreće pozornost s realnih', rekao je Šimić. 'Primjerice, danas je zbog straha obustavljen rad mnogih sigurnih nuklearki, pa se povećava korištenje izvora energije koji su mnogo štetniji ili pak skuplji.'

Koliko je apsurdan strah od zračenja, kaže Šimić, najbolje pokazuje činjenica da mnogi ljudi iz prirode ili na poslu dobivaju veće doze zračenja godišnje nego što su određene mjerama japanskih vlasti.

'Granica za povratak na kontaminirana područja u oblasti Fukushima je 20 mSv, a japanske su vlasti dozvolile povremeni dolazak za doze od 50 mSv. Smatram da je ovo drugo ograničenje apsurdno jer se radi o godišnjim dozama pa bi ljudi u svojim kućama mogli provesti i više mjeseci prije nego što ih prime. Doze koje prirodno primimo iz zraka i zemlje prosječno su oko 3 mSv, ali postoje brojna područja u kojima ljudi žive uz daleko veće doze, primjerice preko 10 mSv u Brazilu i Indiji, ali i u nekim dijelovima Hrvatske. Uz to postoje i ekstremi poput Irana gdje je preko 30.000 ljudi izloženo prirodnim dozama koje su u prosjeku preko 100 mSv, a da nikakve štetne posljedice do sada nisu ustanovljene. Granica koju normalno mogu primiti profesionalci, radiolozi i radnici u industriji, je između 20 i 100 mSv', objasnio je Šimić koji smatra da će među najopasnijim posljedicama havarije u Fukushimi biti nepotrebna gašenja nuklearki i poskupljenje energije koje će ona izazvati.