Kada Sunce izbaci golemi oblak nabijenih čestica prema Zemlji, one mogu izazvati ozbiljna oštećenja sustava opskrbe strujom i uništiti elektroniku na umjetnim satelitima. No to nije sve! Novi proračuni pokazuju da velike oluje u nižoj Zemljinoj orbiti stvaraju trajno zračenje koje na satelite može utjecati još desetak godina nakon početnog udara. One, naime, mogu narušiti zaštitne slojeve nabijenih čestica – plazme koji se oko našeg planeta protežu sve do visine od četiri Zemljina polumjera.

Relativno velika gustoća plazme u zaštitnim slojevima sprečava stvaranje elektromagnetskih valova koji bi inače ubrzali elektrone do golemih brzina i pretvorili ih u jedan oblik zračenja. To pak ograničava količine destruktivnog zračenja u najbližem od dva pojasa zračenja koji okružuju Zemlju, a nazivaju se Van Allenovim pojasevima. No solarne oluje mogu ozbiljno stanjiti unutarnji pojas. U listopadu 2003. velika ga je oluja toliko razorila da se protezao do visine od samo dva Zemljina polumjera. Neka nova superoluja slična onoj iz 1895. (kakva se sa strepnjom očekuje) mogla bi ga stanjiti gotovo do nule.

Tim znanstvenika na čelu s Yurijem Shpritsom s University of California u Los Angelesu proveo je istraživanje u kojem je simulirao utjecaj oluja na Zemljin zaštitni pojas. Rezultati su pokazali da u odsutnosti oblaka plazme elektromagnetski valovi u unutrašnjem Van Allenovom pojasu ubrzavaju velike količine elektrona do vrlo visokih brzina i povećavaju zračenje u njemu. Unutrašnji pojas najgušći je na oko 3.000 kilometara iznad Ekvatora, a većina umjetnih satelita, uključujući i Međunarodnu svemirsku postaju (ISS) kreće se na visinama nižim od te.

Ubrzani elektroni uzrokuju nakupljanje električnog naboja u satelitskoj elektronici te izazivaju iskrenja i oštećenja. Povećanje njihova broja drastično bi smanjilo životni vijek satelita. Stručnjaci ističu da bi razorno zračenje moglo putovati po silnicama Zemljina magnetskog polja i ondje se zadržati dulje vrijeme. Testiranje nuklearne bombe koje je 1962. SAD izveo u svemiru preplavilo je Zemljinu nižu orbitu zračenjem koje je potrajalo desetak godina i vjerojatno uništilo nekoliko satelita.

'Kada to zračenje prodre toliko daleko, ono obično postaje dugotrajno i postojano', rekao je Ian Mann s University of Alberta u Edmontonu u Kanadi.

Zračenje bi također moglo biti opasno po astronaute i elektroničke uređaje na ISS-u. No Shprits smatra da bi postavljanje debljih metalnih omotača oko elektronike satelita moglo ublažiti njegove negativne posljedice.