Astronomi su krajem listopada potvrdili postojanje kozmičkih pojava o kojima se u znanstvenim krugovima razglaba više od 250 godina
O njima se pričalo u osamnaestom stoljeću, teorije su se razvijale u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a danas smo sigurni da postoje. 'Mjesečevi duhovi' nalaze se između Zemlje i Mjeseca i dokazuju koliko gravitacija našeg satelita i našeg rodnog planeta zapravo utječu jedno na drugo.
Priča o spektralnim Mjesecima nastaje 1767 kada je švicarski matematičar Leonhard Euler predvidio postojanje tri Lagrangeove točke točke - mjesta između dva objetka u svemiru gdje gravitacijske sile mogu držati mali predmet između njih, odnosno u ovom slučaju između Zemlje i Mjeseca.
Odakle im ime?
Ime ovih točaka dolazi od talijanskog matematičara i astronoma Josepha-Louisa Lagrangea koji je teoretizirao o dvije dodatne točke 1772 i o njima napisao znanstveni rad. Točke danas nose imena od L1 do L5, a NASA ih koristi za pozicioniranje svemirskih promatračnica u položaj gdje imaju nesmetani pogled prema Suncu i dubokom svemiru.
Mogu li ove točke sadržavati nešto manje konkretno od satelita, a također dovoljno veliko da bi se moglo prozvati 'mjesecom duhom'? Na ovo pitanje odgovor je u pedesetim godinama prošlog stoljeća pokušao dati poljski astronom Kazimierz Kordylewski. 1961. on je tvrdio da je pronašao dokaze o dva nepomična oblaka prašine na poziciji L5. Ti oblaci dobili su ime Kordylewskijevi oblaci zbog očiglednih razloga, no do danas ih astronomi ili nisu tražili niti pokušavali potvrditi.
Nova saznanja
Otkriće, odnosno potvrdu postojanja potvrdili su astronomi sa sveučilišta Eötvös Loránd iz Budimpešte u suradnji sa Moskovskim sveučilištem.
Dvodjelni znanstveni rad objavljen u mjesečnom izdanju Kraljevskog astronomskog društva objašnjavaju način na koji su mađarski astronomi koristi računalnu simulaciju kako bi modelirali oblak prašine na Lagrangeovoj točki L5. Ovo nastojanje potvrdio je ruski tim te ga je objavio u Acta Astronautici. Koautorica studije Judit Slíz-Balogh ima privatnu promatračnicu u Badacsonytördemicu koja mjeri orijentaciju električnog polja svjetla (odnosno njegovu polarizaciju) dok ono putuje svemirom. Nakon što je mjesecima čekala čisto noćno nebo, otkrila je čak dva oblaka te potvrdila njihovo postojanje.
Problem je, doduše, što su druge promatračnice te pojave porekle, što sugerira da je Kordylewskijev oblak često izbrisan solarnim vjetrovima, no da se nakon nekog vremena 'vraća'. Slíz-Balogh i mađarski tim znanstvenika drže se svojih dokaza i tvrde da se oblak nalazi i na poziciji L4.
