FIZIKA OLIMPIJACA

Riješena tajna fascinantnog skoka buhe

10.02.2011 u 11:29

Bionic
Reading

Znanstvenici sa Sveučilišta Cambridge konačno su uspjeli otkriti kako minijaturne buhe uspijevaju skakati tako brzo i toliko daleko

Stručnjacima je već ranije bilo poznato da je energija kojima se buhe odbacuju na udaljenosti 200-tinjak puta veće od njih samih pohranjena u neobičnim strukturama u njihovim tijelima nalik na opruge. Henry Bennet-Clark još je 1967. utvrdio da noge malenih parazita pokreće elastičan spiralni protein rezilin, a ne mišići. Međutim, nitko nije mogao objasniti mehanički princip kojim se ta energija pretvara u nevjerojatno snažan odraz. Donedavno su na tu temu bile predstavljene dvije različite hipoteze: jedna Bennet-Clarka i druga Miriam Rotschild.

Misterij je konačno riješen zahvaljujući razvoju tehnologije - pomoću superbrzih kamera. Snimke su pokazale da je tajna skoka buha u 'efektu poluge'. Naime, buhe u skoku oslobađaju rezilinske opruge i katapultiraju se u zrak pomoću složenog sustava donjeg dijela stražnjih nogu koje djeluju kao poluge i daju im ubrzanje čak 150 puta veće od gravitacije, odnosno 20 puta veće od raketnih motora. Zanimljivo je da se rezilin ne umara kao mišićna tkiva pa buhama omogućuje da izvedu čak 600 skokova na sat.

U svojem izvješću predstavljenom u časopisu Experimental Biology, dr. Gregory Sutton i dr. Malcolm Burrows s Cambridgea objasnili su da su imali problema sa snimanjem jer su buhe vrlo malene i nemirne. U mraku su obično nepokretne, a počinju skakati kada se upali svjetlo. Stoga su izoštrili objektiv kamere na nepokretnim insektima pri slabašnom svjetlu, a potom ga palili da bi ih natjerali da skakuću. Tom tehnikom zabilježili su 51 skok 10 nametnika i potom ih analizirali.

Njihova ključna dilema bila je koriste li buhe za odskok više gornje dijelove nogu - tzv. trochanter (kako je pretpostavila Rotschild) ili donje - tzv. tibiu i tarsus (kako je predvidio Bennet-Clark). Budući da su mikroskopske snimke otkrile da su donji dijelovi opremljeni svojevrsnim pandžama, kojima se mogu zakvačiti za podlogu, pretpostavili su da je njihova uloga ključna za skokove. Taj zaključak potvrdile su i snimke koje su otkrile da buhe u 10-ak posto slučajeva uopće ne koriste gornji dio nogu. No da bi definitivno testirali hipotezu, Sutton i Burrows su obavili dodatne fizikalne provjere. Napravili su dva modela i oba su ispravno predvidjela da se buhe odražavaju brzinom od 1,35 metara u sekundi. Međutim, model Miriam Rotschild počeo je davati krive rezultate kada su pokušali izračunati akceleraciju – pokazao je da bi ona morala biti čak 22.000 metara u sekundi na kvadrat, odnosno čak 2.200 puta veća od akceleracije Zemlje. Model Bennet-Clarka predvidio je akceleraciju od 1.500 metara u sekundi na kvadrat, što se odlično podudaralo s rezultatima dobivenim snimkama.

Na taj način tim je definitivno utvrdio da buhe (teške 0,7 miligrama) prenose energiju rezilinske opruge kroz sustav poluga u donji dio nogu - tarsus - i njima se katapultiraju na daljine od tridesetak i više centimetara (to je ekvivalentno skoku čovjeka na udaljenost od oko 400 metara).