Drevni je par prije dva milijuna godina snašla traumatična smrt. Odrasla ženka i mladi mužjak vjerojatno su propali kroz svod podzemne spilje i ostali zarobljeni u njoj nekoliko dana ili čak tjedana prije nego što su umrli od gladi. Ostatke para, možda majke i sina, bujice vode odnijele su potom u podzemno jezerce u kojem su se postupno okamenili.

Neobična sudbina koja ih je zadesila, zahvaljujući kojoj su kosturi odlično očuvani, omogućila je znanstvenicima jedinstven uvid u prirodu tih hominida. Stručnjaci koji su ih istražili uvjereni su da bi oni mogli biti izravni preci suvremenih ljudi.

Drevni fosili pronađeni su u sedimentima podzemne spilje u Malapi oko 40 km od Johannesburga. Pronalazak dijela fosila najavljen je još prošle godine, međutim u nizu radova koji su u četvrtak objavljeni u uglednom časopisu Science znanstvenici su prvi put predstavili podrobnu analizu njihove anatomije.

Na temelju skeniranja u visokoj rezoluciji i preciznih mjerenja lubanje, karlice, šake i stopala, autori studije zaključili su da je Australopithecus sediba, odnosno 'južni majmun' izravni predak Homo erectusa, drevnog stvorenja iz kojeg su se razvili ljudi.

Voditelj tima Lee Berger, paleoantropolog s University of Witwatersrand u Johannesburgu, ističe da su kosturi neobična mješavina primitivnih - majmunolikih i suvremenih osobina.

'Istražili smo ključne dijelove anatomije koji se uvijek koriste u identificiranju jedinstvenih svojstava ljudskih bića', rekao je Berger za BBC. 'Svako od njih moglo se razviti neovisno, međutim malo je vjerojatno da su se ona sva razvila zajedno ako A. sediba nije povezan s našim nasljeđem.'

'U ovom otkriću A. sedibe izvanredno je to što nitko nije očekivao da ćemo ikada pronaći vrstu koja bi bila vjerodostojan prijelazni oblik. Ovo su kosturi koje ćemo proučavati toliko dugo koliko ćemo istraživati i ljudsku vrstu, a to nam daje priliku da napravimo malu pauzu', izjavio je Berger za Guardian.

Ako bude potvrđeno, novo će otkriće isključiti druge fosile koje su neki znanstvenici predstavljali kao moguće drevne ljudske pretke.

Prema postojećim teorijama, ljudska se vrsta razvila iz Homo erectusa koji je živio prije više od milijun godina. Mnogi paleontolozi smatraju da se ta životinja razvila iz još primitivnijih hominida - Homo habilisa ili Homo rudolfensisa. No istraživanje fosila A. sedibe pokazuje da je anatomija tih stvorenja, iako su starija od navedenih kandidata, u određenim elementima bila razvijenija od njih. Drugim riječima, čini se da je A. sediba najvjerodostojniji kandidat za pretka H. erectusa

Izuzetna svojstva A. sedibe

U datiranju ostataka A. sedibe korištene su najsuvremenije precizne tehnologije kojima je utvrđeno da su stari između 1,977 i 1,98 milijuna godina. To pak znači da su dovoljno stari da budu preci H. erectusa

Skeniranjem rendgenskim zrakama u European Synchrotron Radiation Facilityju u Grenobleu znanstvenici su uspjeli stvoriti virtualan odljev mozga mladog mužjaka. Na temelju odljeva zaključili su da je imao zapreminu od oko 440 prostornih centimetara, odnosno da je bio velik poput grejpa srednje veličine, što znači da je bio znatno manji od mozga slavnog fosila nazvanog Lucy starog oko 3,2 milijuna godina. No zanimljivo je da je njegov oblik puno sličniji ljudskom, osobito u prednjem dijelu. To vjerojatno ukazuje na početke reorganizacije mozga koji su bili ključni za razvoj suvremenih ljudi.

Karlica A. sedibe je kratka i široka poput ljudske dok su stariji fosili poput Lucy imali plosnatiju karlicu. Prema uvriježenoj teoriji, ljudska se karlica razvijala zajedno s većim mozgom i tako omogućila rađanje djece s većim glavama.

Desna šaka ženke vrlo je cjelovita i više nalikuje ljudskoj šaci od bilo kojeg drugog fosila majmuna. Njezini su prsti u odnosu na palac kraći nego kod čimpanzi. Istovremeno, čini se da su bili opremljeni snažnijim mišićima potrebnim za hvatanje, što pak pokazuje da je A. sediba dosta vremena provodio u krošnjama drveća.

Stopalo fosila uglavnom je nalik na ljudsko, a na njemu su uočljivi i tragovi luka i Ahilovih tetiva. No peta mu je bila više nalik na majmunsku, a imao je i nižu goljeničnu kost. Znanstvenici vjeruju da su ta svojstva omogućila hominidu karakterističan hod po tlu.

Profesor Chris Stringer iz londonskog Prirodoslovnog muzeja ističe da novo otkriće ipak još nije i kraj priče. 'Moguće je da je postojalo nekoliko različitih vrsta australopitekusa koji su svi istovremeno razvijali ljudske oblike nakon što su počeli jesti meso, proizvoditi oruđe i prevaljivati veće udaljenosti', objasnio je Stringer.