Sve ovo dobar je temelj za širenje panike, pa su neke web stranice posvećene teorijama urote već požurile pronaći poveznice između šenzenskog slučaja i laboratorijskih istraživanja. No kineske su vlasti reagirale promptno i genetskim testovima pokazale da je soj koji je izazvao smrt njihova državljanina onaj obični koji se ne prenosi s čovjeka na čovjeka, već isključivo bliskim kontaktom sa zaraženim životinjama.

Istovremeno u znanstvenoj zajednici ne jenjavaju žustre rasprave o opravdanosti nizozemskog i manje razvikanog američkog istraživanja u kojima je stvoren soj H5N1 koji se može prenositi među ljudima, odnosno barem među rakunima koji reagiraju vrlo slično nama. Neki stručnjaci vjeruju da je taj rad važan za pravovremeno predviđanje mogućih epidemija jer otkriva koji dijelovi virusa moraju mutirati da bi postao opasan. Drugi pak smatraju da ovakvo istraživanje nikada nije trebalo ni pokrenuti jer postoji opasnost da virus pobjegne iz laboratorija ili da ga zloupotrijebe teroristi.

Kako djeluju promjene na vriusu?

No kolika je realna opasnost da modificirani patogen uzrokuje pandemiju? U svojem prirodnom obliku A(H5N1) je od otkrića 1997. godine do danas zarazio tek oko 600 ljudi. Budući da je vrlo letalan, od posljedica infekcije umrlo je više od 50 posto oboljelih. No pokazalo se da se H5N1 gotovo nikada ne prenosi s čovjeka na čovjeka. Kada bi se to promijenilo mogao bi uzrokovati jednu od najgorih pandemija u povijesti.

Mada je voditelj nizozemskog tima dr. Ron Fouchier Erasmus Medical Centera u Rotterdamu stvorio soj koji se zrakom prenio s jednog rakuna u drugi, neki stručnjaci ističu da to još uvijek ne znači da će se H5N1 na isti način prenositi među ljudima jer rakuni nisu savršen model za ljudsku transmisiju. Sam Fouchier kaže kako se čini da njegov virus nije tako zarazan kao onaj koji je 1918. izazvao pandemiju španjolske gripe niti kao onaj koji je 2009. uzrokovao svinjsku gripu. Naime, da bi se počeo prenositi zrakom u virusu se mora dogoditi kombinacija više genetskih promjena.

Kod ljudi virusi ptičje gripe najbolje preživljavaju u donjem dijelu pluća što otežava njihovo izbacivanje kašljanjem i kihanjem. Kada bi se neki uspio razmnožavati u gornjem dijelu dišnog sustava, lakše bi se širio zrakom u kapljicama. Virus bi također morao imati mehanizam koji potiče na kašljanje ili kihanje.

Znanstvenici tvrde da su za povećanje prenosivosti virusa potrebne promjene u najmanje dva od osam gena – jednome koji pomaže virusu da napada stanice i drugome koji mu pomaže da se kopira. Kod ptica gripa je uglavnom bolest probavnog sustava i prenosi se izmetom. Kod ljudi je ona primarno bolest dišnog sustava i prenosi se preko sline, zrakom.

Znanstvenici su otkrili da mala promjena u genu nazvanom PB2 omogućuje da virus ptičje gripe postane zarazan za rakune jer mu olakšava da se kopira na temperaturama koje obično vladaju u nosu sisavaca, koje su za četiri stupnja niže od onih u crijevima ptica.

Ram Sasisekharan, stručnjak s Massachusetts Institute of Technology, član tima koji je 2009. stvorio soj jednog drugog virusa ptičje gripe koji se lakše prenosio među rakunima, smatra da je druga ključna mutacija ona na genu HA koji kodira hemaglutinin - hvataljku kojim se virus veže za stanicu. Američki je tim stvorio mutaciju koja je promijenila oblik ove kuke i pomogla transmisiju virusa. No u njihovoj studiji nije korišten H5N1, već virus pačje gripe kojemu su dodani neki geni virusa španjolke.

Kako bi napali stanice virusi se moraju povezati sa strukturama na njihovoj površini koje se zovu receptori. Kod ljudi i rakuna stanice nosa imaju receptore koji se zovu alfa 2,6, dok ptice u svojim crijevima imaju receptore alfa 2,3. A(H5N1) u prirodi preferira ptičje receptore, međutim, mutacija HA mijenja oblik kuke, pa postaje moguće da se virus uhvati i za alfa 2,6. Znanstvenici pretpostavljaju da su rijetki ljudi koji su se zarazili ptičjom gripom imali neuobičajeno velik broj receptora alfa 2,3 u nosu ili da je virus prodro dublje u njihova pluća gdje čovjek ima nešto više alfa 2,3 receptora.

Virus ptičje gripe na ljude se prenosi gotovo isključivo preko prašine nastale od sasušenog izmeta ptica. Neki stručnjaci vjeruju da postoji mogućnost da se zaraza prenese i preko sirova mesa, odnosno zaražene krvi – u nekoliko slučajeva zarazili su se ljudi koji su konzumirali puding od krvi peradi i uzgajivači pijetlova za borbe, međutim, oko toga ne postoji konsenzus.

U cijeloj ovoj priči s novostvorenim virusom ohrabruje činjenica da se čini da je osjetljiv na postojeća cjepiva i lijekove.