Jupiterov vulkanski mjesec karakterističan je po masivnim vijugavim dinama koje, čini se, nije stvorio vjetar - nego lava. Io je, podsjetimo, treći najveći galilejski mjesec smješten na najmanjoj udaljenosti od plinovitog diva. Njegova je površina ledena ali i pokretna te već jako fascinira znanstvenu zajednicu. Zahvaljujući podacima sakupljenima uz pomoć NASA-ine letjelice Galileo, znanstvenici došli do novog odgovora na pitanje o podrijetlu masivnih dina. Četrnaestogodišnja misija koja je istražila Jupiterov sustav od 1995. do 2003. pružila je niz slika bitnih za stvaranje detaljnih zemljovida Jupiterovih prirodnih satelita. Te je slike tim iskoristio kako bi bolje razumio fizički proces koji kontrolira kretanje Ijine površine, objašnjava Space.

'Rezultati našeg istraživanja nalažu kako se Ija može klasificirati pod novu vrstu 'svijeta dina' rekao je George McDonald, prvi autor studije i astronom na sveučilištu Rutgers u New Jerseyju. 'Predložili smo i kvantitativno testirali mehanizam po kojem se pomiču zrna pijeska te gdje mogu nastajati dine'.

Dine su po prirodi definirane kao pješčana brda ili grebeni koji nastaju zahvaljujući vjetru, no mjesečeva rijetka atmosfera znači da su tamošnji vjetrovi slabi, odnosno da su dine nastale na neki drugi način. 'Ovaj nam rad govori da su okružja u kojima su dine nastale puno raznolikija od klasičnih pustinjskih krajobraza kakve poznamo na Zemlji ili na izmišljenom svijetu Arrakis' rekao je McDonald.

Io je geološki najaktivniji svijet u cijelom Sunčevom sustavu koji na površini ima stotine vulkana, od kojih neki izbacuju sumporne oblake stotinama kilometara u zrak. Ovakva količina vulkanske aktivnosti stvara raznoliku površinu s mješavinom crne skorene lave i pijeska, tekućih 'efuzivnih' potoka lave i 'snijega' sumpornog dioksida.

McDonald i kolege koristili su matematičke jednadžbe ne bi li simulirali silu potrebnu za pomicanje zrnja pijeska na Iju te su izračunali put kojim se to zrnje kreće. Studija je simulirala kretanje jednog zrna bazalta ili mraza otkrivši interakciju između tekuće lave i sumpornog dioksida ispod površine koji zajedno stvaraju odzračivanje koje je dovoljno snažno da na površini mjeseca formira teren sličan dinama.

Promatranja ostvarena putem NASA-ine letjelice Galileo podržavaju ova otkrića te prikazuju da se razmaci i odnosi visine i širine Ijinih dina podudaraju s onima koje smo susreli na Zemlji o nekim drugim svjetovima. 'Radovi poput ovih nam zbilja dozvoljavaju razumijeti način na koji svemir funkcionira' rekla je Lujendra Ojha, koautorica studije i planetarna znanstvenica na Rutgersu. 'Na koncu to je, bar za nas koji radimo u polju planetrarne znanosti, cilj našeg posla'.