GDJE SU DINAMO, CIBONA, ZADAR...

Zašto 'medvjedi' mogu ono što je za druge nezamislivo

12.01.2012 u 14:31

Bionic
Reading

Zdravi temelji, izostanak skandala, dobre ideje u komunikaciji s javnošću i još mnogo toga pozitivnoga razlozi su zašto su hokejaši već dvije i pol godine najbolja sportska priča u Hrvatskoj

Gledajući tradiciju, uspjehe i značenje određenog sporta na ovim prostorima, nikako se ne bi smjelo dogoditi da javnost bolje percipira hokej na ledu od nogometa, košarke i rukometa, pa čak i odbojke. Zamislite se malo i prisjetite svih uspjeha Cibone, Zadra, Mladosti, Hajduka, Dinama, RK Zagreb, medalja, reprezentacija, sve to unazad samo 20-ak godina, i onda to usporedite s hokejom, bilo klubovima, bilo reprezentacijom, i shvatit ćete da se sportski svijet u Hrvatskoj doslovce okrenuo naglavačke.

Hokejaši Medveščaka već su dvije i pol godine najljepša sportska priča u Lijepoj Našoj, kad oni igraju dvorane su redovito pune, dresovi i klupski rekviziti se prodaju kao od šale, a mediji su puni hvalospjeva momčadi koja i kad gubi dobiva ovacije. Stvar je zapravo jednostavna, ali nitko je, eto, ne može preslikati. Ni Dinamo s Ligom prvaka, ni Hajduk s tolikom vojskom navijača, ni itko drugi.

Medveščak, recimo, godišnje proda više od 2.000 dresova i 1.800 godišnjih ulaznica, što je apsolutno nezamislivo za ostatak hrvatskog sportskog svijeta. Pritom valja naglasiti da je mogućnost prodaje sezonskih karata barem za 20-ak posto veća, no vodstvo kluba mudro je ograničilo taj broj zbog želje da što većem broju navijača omogući kupnju karata i tako izbjegne veći broj praznih sjedalica ljudi kojima se u određenom trenutku ne ide na hokej ili imaju druge planove. NBA ima taj problem već godinama - unatoč posve rasprodanim dvoranama, tribine vrlo često zjape prazne.

Tradicija vs. proračun
Svojedobno je prvi čovjek 'medvjeda' Damir Gojanović u jednom intervjuu naglasio da se samo od prodaje klupskih suvenira u blagajnu kluba slije gotovo 30 posto proračuna. A on iznosi oko milijun i pol eura, dakle oko 10 milijuna kuna. Kad bi recimo Cibona ili Zadar imali takvu situaciju, onda se ne bi sramotili nevjerojatnim niskama poraza i milijunskim dugovima. A realno, i Cibona i Zadar imaju veću i slavniju tradiciju od Medveščaka.

DAMIR GOJANOVIĆ:
Ljudi plaćaju karte i za tu cijenu imaju pravo tražiti da smo uvijek spremni, da je na ledu spektakl i da nemamo pravo na opuštanje.

Neslužbeno smo saznali da je Dinamo prodao oko 1.000 godišnjih ulaznica za aktualnu sezonu, a u tom broju sadržane su ulaznice i za Europu i za domaća natjecanja. To je ipak preskromno. Košarkaše nećemo ni spominjati, vjerojatno svi prvoligaški klubovi zajedno nemaju 500 prodanih sezonskih ulaznica. Čak smo došli do podatka da je Cibona u vrijeme najvećih uspjeha iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, kad su 'vukovi' gazili Starim kontinentom, imala najviše 1.300 prodanih godišnjih ulaznica, a ulaskom u Košarkaški centar Dražen Petrović, dok je još Mozart bio živ, taj broj je pao na oko 1.000. No to su ipak bila malo drugačija vremena pa ih je teško uspoređivati sa sadašnjošću.

Kome ili čemu Medveščak može zahvaliti zbog takvog uspjeha? Zašto je klub tako popularan, a njegove utakmice u pravilu rasprodane? Zapravo je odgovor jednostavan: oko 'medvjeda' nema skandala, tamo nitko ne psuje novinare i ne svađa se s navijačima, klub se ne oslanja na raznorazne fondove grada i države, nego svoj proračun gradi na temeljima biznisa i sponzorstava, a i ne dovode se igrači koji si umišljaju da su zvijezde pa banče do jutra u raznim turbofolk kafanama i noćnim klubovima.

Najprodavaniji dresovi Medveščaka u Ebelu

Sezona 2009/2010:
1. Ouellette
2. Kristan
3. Hecimovic

Sezona 2010/2011:
1. Kristan
2. Prpic
3. Letang

Sezona 2011/2012 (dosad):
1. Kristan
2. Zanoški
3. Truhno

Medijski tretman
Za razliku od ostalih klubova koji se žale na medijski tretman, a onda zatvaraju treninge i brane novinarima razgovore s igračima, 'medvjedi' će se nakon treninga uvijek zaustaviti na poziv sedme sile i odgovoriti na sva pitanja, pa i ona neugodna.

Ti dečki nikad neće pričati nešto ružno o suigračima, nego će ih 'pokrivati'. Recimo, kad je John Hecimovic otišao iz kluba i kad se na čudan način teško ozlijedio Pascal Morency, nitko, ali baš nitko od igrača nije htio ni riječ reći o tome. Na SMS-ove su odgovarali 'sorry, ne bih o tome', a u razgovoru u četiri oka sa smiješkom bi prebacili temu.

Sve navedeno stvara sliku o dobrom klubu i kad se tomu pridoda rad na promociji koji na dnevnoj bazi traje, ako zatreba, i 15 sati, onda je jasno zašto je Medveščak tako uspješan. I zašto za svaku utakmicu u Areni proda više od 14.000 ulaznica.