TAKTIČKA ANALIZA

Zaslužena pobjeda, opet na Bilićevim temeljima

13.10.2012 u 14:41

Bionic
Reading

Prvi put otkako reprezentaciju vodi Igor Štimac, Hrvatska je doista bila po svemu bolja od svog suparnika. No i ovaj put je poslije utakmice ostalo više pitanja nego odgovora

Uzalud su novinari pokušavali odgonetnuti formaciju koju će izbornik poslati na teren u Skoplju. Sve procjene vrtjele su se oko sustava s jednim napadačem, a Hrvatska je zaigrala s dvojicom. Štimac očito uživa u igri skrivača i navođenju na krivi trag, ali je na kraju odabrao najjednostavnije rješenje: sustav za Skoplje preslikan je iz utakmice Hrvatska - Irska na Euru.

Osim zamjene Schildenfelda Šimunićem, bio je to i posve isti sastav. Sasvim logično, jer karakteristike makedonskih igrača i igre donekle su slične irskima – dvojica destruktivaca u sredini veznog reda, opasna krila i jedan povučeni napadač iza centarfora. Iako valja reći i to da Hrvatska sinoć ni približno nije bila na razini one iz Poznanja, rezultat je bio sličan i naši su sasvim zasluženo pobijedili.

Početak nije dao nagovijestiti takav razvoj događaja. U prvih dvadesetak minuta susreta Makedonija je uspješno blokirala predaju lopte u sredini terena i naši se praktično nisu uspjeli sastati s loptom, a kamoli stići do suparničkog šesnaesterca i zaprijetiti. Štimac je kasnije izjavio da je to praktično bio i plan: 'Rekao sam da ne gubimo loptu ako nemamo prostor za okomiti pas kroz sredinu. Htjeli smo dugim, širokim pasovima umarati protivnika i natjerati domaću publiku da se okrene protiv vlastitih igrača, što nam je na kraju i uspjelo', rekao je.

Ako je zaista bilo tako, postavlja se pitanje zašto je onda odabran sustav 4-4-2? On zahtijeva izravniju, dinamičnu igru s malo dodira i prodore po bokovima, a nije pogodan za sporo građenje napada i dominaciju u posjedu lopte. Pogotovo ako suparnik ima igrača više u sredini terena – što je Makedonija u fazi obrane imala i to je bilo bolno očito budući da Hrvatska naprosto nije imala rješenja za transformaciju u fazu napada i doista je u tim trenucima izgledala tromo i bezidejno.

Možda je tome razlog ozbiljan taktički previd kod Modrićeve uloge na terenu, jer jedino ona nije bila vjerno preslikana iz utakmice s Irskom. Luka je sinoć djelovao primjetno povučenije nego u Poznanju i u pravilu nije izlazio daleko preko centra: većina njegovih dodavanja iz te pozicije išla su Vukojeviću ili natrag prema stoperima, jer sredina je toliko zjapila prazna da su Makedonci bez problema stizali blokirati i bokove.

No nemojmo brzati sa zaključcima: Modrić je sinoć objektivno bio naš najslabiji igrač i moguće je da je naprosto bio indisponiran. Gotovo redovito je griješio u konkretnijim dodavanjima, a u jednom trenutku drugog poluvremena upustio se u iznenadni, naoko ničim izazvani prodor duboko na suparničku polovicu – izgledalo je kao da je Štimac tada podviknuo na njega i tražio da izađe. Naposljetku ga je čak i izvadio iz igre.

Međutim, naši su igrači vrlo inteligentno reagirali na novonastalu situaciju i ogromna razlika u individualnoj kvaliteti došla je do izražaja. Iskusni Pletikosa neprestano ih je, kod svakog ispucavanja, tjerao da izađu što dalje; počeli smo praktično preskakati sredinu. Manžukić se povlačio i izvlačio na lijevo krilo pomažući Perišiću i Striniću da iskoriste prostor koji je ondje nastajao izlascima Georgievskog; Rakitić se s desna ubacivao u sredinu, a Jelavić je odrađivao 'prljavi' posao – konstantno je navlačio na sebe igrače i puno igrao bez lopte, praćakajući se kao riba na suhom kad je ona ipak stigla u njegovu blizinu.

Izmjenama u drugom poluvremenu i prelaskom na 4-2-3-1 (čime je Sammir, domovine filho, postao 'desetka') lakše smo dolazili pred suparnički šesnaesterac, ali i – paradoksalno – bili ranjiviji u obrani.

Na kraju, ne možemo ne primijetiti da smo oba pogotka postigli poslije prekida, a većina naših drugih opasnih situacija došla je također iz prekida, ne iz otvorene igre, iz koje smo stvorili vrlo malo. Da, mogli smo i možda trebali zabiti još koji, ali ono što jesmo utrpali palo je na zaista smiješan način – domaćini su u obrani bili jezivo loši. Kod Ćorlukinog je gola prošlo toliko vremena od primanja lopte do šuta da se činilo kako ona trojica tipova stignu još jednom ispjevati cijelu makedonsku himnu. Svaka čast Rakitiću na lukavom i majstorski upućenom šutu, ali njegov gol u potpunosti ide na dušu paceru Bogatinovu, tim prije što je Raketa već jednom ranije u susretu pokušao potpuno istu stvar i umalo uspio.

Hrvatska je dokazala da je toliko bolja od Makedonije da bi svaki drugi ishod u sinoćnjoj utakmici bio čista perverzija. No vratimo se još jednom Štimčevoj izjavi o izbjegavanju okomitih pasova i umaranju protivnika – nije li ona posve suprotna njegovim bombastičnim najavama o dramatičnim promjenama u igri reprezentacije?

Već je u Belgiji postalo izvjesno da se ovaj stručni stožer odriče provođenja bilo kakve revolucije i u potpunosti oslanja na temelje koje je za sobom ostavio Bilić. Nećemo sad o tome narušava li to njegov kredibilitet, jer puno je važnija spoznaja da su ti temelji izuzetno čvrsti i pravilno usađeni u ovu momčad. Međutim, reprezentacija je poput živog organizma koji stalno evoluira i razvija se. Štimčev stožer neće vječno moći adaptirati ideje Bilićevog, jer igrači se mijenjaju i razvijaju, potrebno je konstantno držati korak s time i nalaziti vlastite odgovore na pitanja koja se pojavljuju.

Već sada je puno tih pitanja... Jedan ili dvojica napadača, odnosno – kada jedan, a kada dvojica i koja dvojica? Mora li Modrić ostati zacementiran na poziciji duboko povučenog razigravača ili ga se može iskoristiti u ofenzivnijoj ulozi? Što se točno očekuje od krila? Kada i kako mogu pomoći središnji ofenzivni vezni poput Kranjčara i Sammira? Gdje staviti mladog Kovačića, koji zaista zaslužuje priliku?

Uživajmo u dosadašnjim postignućima, ali budimo svjesni i toga da pravi posao tek počinje

Sjajan preokret u drugi je plan bacio taktičke finese