POBJEDA S OKUSOM PORAZA

Večer kad je umro Dinamo

26.07.2012 u 12:53

Bionic
Reading

Bila je to mučna večer koje će se pravi dinamovci dugo sramiti – večer koja je uz jako, jako puno sreće spasila sezonu, ali i pokazala da Dinama 'kakav je nekad bio' više nema...

Igrala se 84. minuta na Maksimiru i stadion je posve utonuo u zlokobnu tišinu. Dinamu je trebao gol, još samo jedan gol za prolazak u sljedeću fazu natjecanja i vjerojatno spas europske sezone, ali nije bilo podrške s tribina. Čuli su se samo povici trenera Čačića koji je panično slao igrače u napad, svjestan kakav mač mu visi nad glavom – ne samo što bi posve sigurno ostao bez posla, nego bi i ostao zapamćen kao čovjek koji je s Dinamom uspio ispasti iz Europe još u srpnju. U tom trenutku on je bio 'dead man walking'.

Vikao je Čačić još barem dvadeset minuta prije toga i nastavio vikati još četrnaest, koliko je ova čudna utakmica potrajala. No sve se činilo uzalud – izgledalo je kao da nitko više ne vjeruje u preokret. Tribine su se ponovo oglasile koju minutu kasnije, samo kako bi još jednom zaurlale onu o 'narkomanu', pa zatim i onu o 'ciganu' – te večeri gotovo da i nije bilo navijanja za Dinamo.

Trener je najprije izvadio beka, a ubacio veznjaka, zatim jedinog defenzivnog veznog zamijenio napadačem, a na kraju – zapravo punih 36 minuta prije kraja – za svaki slučaj stavio još jedno krilo umjesto špice. Iako je imao igrača više, a suparnička momčad mislila samo na obranu i gubljenje vremena, Dinamova formacija potpuno je izgubila oblik i smisao. Najtalentiranijeg, i već sada najboljeg nogometaša opet je gurnuo u pozadinu, a ispred njega postavio amorfnu masu igrača koji su se kretali brzinom i gracioznošću dostojnom zombija. Na travnjaku su igrači u plavom bauljali suparničkom polovicom – njihovo kretanje bilo je kaotično, govor tijela gubitnički, dok je na trenutke doista sramotni televizijski komentar vapio: 'Ima li još snage?'

I bilo je – točno toga. Kad se već činilo da će Čačić u napad potjerati i maskotu Plavka – navodnog lava zarobljenog u kostimu napušene vjeverice – Dinamo je naposljetku zabio. Pobjednički gol u 98. minuti utrpao je na silu, poslije još jednog 'bunarenja' lopte u šesnaesterac ispunjen šeprtljavim Bugarima. Na isti način zabio je sva četiri gola u dvije utakmice, tijekom kojih je pokazao svoju prepoznatljivu igru na sveukupno možda desetak minuta. U preostalih 180, jedva da smo vidjeli pokoji dupli pas, a kamoli izrađenu akciju.

Vjerojatno se sjećate kad ste počeli navijati za svoj klub. Ne zašto, jer to je vrlo rijetko stvar izbora, s time se na popularno nazvanim 'ovim prostorima' u pravilu rađa. Također u pravilu, to je otprilike otkako znate za sebe. Što je tada bio Dinamo? Još do prije godinu-dvije ne tako rijetko je na terenu znao bljesnuti 'Dinamo kakav je nekad bio', onaj salonski romantično-luzerski mit sačuvan u kolektivnom pamćenju: Dinamo Lamze, Mlinke i Robija...

Dok je Hajduk oduvijek igrao izravniji i pomalo razbojnički, hajdučki nogomet na refule, dišpet i ludilo (i zbog toga bio i još uvijek jest voljen, bez obzira na sve), maksimirska je momčad bio prepoznatljiva kao tehnički dotjeran, šmekerski klub koji čuva iluziju o građanskom, purgerskom ponosu.

Ako je netko još sumnjao u to, sinoćnja utakmica posljednji je dokaz da takvog Dinama više nema. Uništili su ga čovjek čije je ime cijele utakmice odjekivalo tribinama, ali ne u pozitivnom kontekstu, igrači i trener koji imaju obraza pričati kako ih je spasio karakter i 'veliko plavo srce', kad nijedno nisu pokazali na terenu, ali uništavaju ga i navijači koji važnu utakmicu koriste isključivo za napade na svog 'neprijatelja broj jedan', a ne za podršku klubu koji navodno vole. Ovo je rat koji nitko ne dobiva, a gubi samo Dinamo – čak i kad pobjeđuje.

Hrvatski klupski nogomet već dugo je na aparatima, a Dinamo kao njegov najistaknutiji predstavnik nastavlja kontinentalno natjecanje te će, s obzirom na profil idućeg suparnika, vjerojatno dočekati prosinac u Europi – možda čak i u Ligi prvaka. No bit će to, isto kao i obnovljeni stadion Maksimir, nešto kao flaster na otvorenu ranu iz koje lipti krv – zaradit će se neki novac, nekim će igračima narasti cijena, a sve po cijenu novih rezultatskih i moralnih poniženja.

Farsa ide dalje. Ali sinoć je nešto definitivno umrlo. U mukama je skončalo ono 'nešto' što je Dinamo činilo – Dinamom.