PRED NOVOM PREKRETNICOM

Trofejni Vukovarac o najdražoj medalji i zastavi u Beogradu

  • Autor: Borut Šips
  • Zadnja izmjena 15.11.2016 08:56
  • Objavljeno 15.11.2016 u 08:56
damir bičanić

damir bičanić

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Feljton o vukovarskom sportu - uoči 25. obljetnice vukovarske kalvarije - nastavlja se o najtrofejnijem gradskom rukometašu Damiru Bičaniću. Jedinom sportašu uopće koji ima ekipne medalje sa svih razina, koji je ‘pustio korijenje’ u Francuskoj i razmišlja o novim izazovima u karijeri

SPORTSKI FELJTON

Uoči 25. obljetnice vukovarske kalvarije tportal.hr vam nudi feljton sa sportskim pričama iz obnovljenog grada koji sugerira to da na krajnjem istoku Hrvatske i dalje funkcionira rasadnik vrhunskih sportaša te klubova koji preživljavaju i čekaju bolje dane. Sve priče pročitajte OVDJE.

Bezbrižno djetinjstvo Damira Bičanića (31) prekinuto je sa šest godina. Toliko je napunio ratne ’91. koja ga je odvela u Umag. Iz prve vukovarske faze, jer vratit će se osam godina kasnije, nije ponio sjećanja. Ali jest podsjetnik.

‘Ne sjećam se gotovo ničega prije rata, ali uspjeli smo sačuvati album fotografija pa sam kasnije nakon povratka mogao rekapitulirati mjesta i događaje. Taj period proživio sam kroz fotografije... U Umagu sam počeo s tenisom, da bi jednom slučajno završio na rukometnom turniru i prvi puta zaigrao. Bio sam vrlo dobar, pa je trener pristupio roditeljima i zamolio da me dovedu na trening. Imao sam deset godina i jednu sam paralelno ‘gurao’ dva sporta. Postalo je prenaporno i morao sam odlučiti, danas je jasno da sam napravio pravi odabir,’ priča za tportal ubojiti bek Chamberyja koji se iz progonstva vratio nakon osam godina.

‘Prvo se mama vratila sam zbog posla, a ja sam ostao završiti Osnovnu školu u Umagu i onda smo godinu kasnije i mi došli. U Vukovaru sam krenuo u Opću gimnaziju i tada nije bilo mogućnosti trenirati u gradu pa sam karijeru nastavio u Osijeku koji nije daleko, a bio je daleko ambiciozniji i sigurniji izbor. Tata je bio u mirovini pa me mogao i voziti stalno na treninge i utakmice. Cijelu srednju školu igrao sam tamo, pa čak i upisao pravni fakultet u Osijeku,’ priča o ljetu u kojemu je dobio prvi profesionalni ugovor života.

‘Nazvali su iz Medveščaka i ponudili suradnju i morao sam odabrati između sporta i fakulteta. Opet je prevladao rukomet i drugi put sam odeslio iz Vukovara. Prve dvije godine u Zagrebu proveo sam u Medveščaku, ali taj zanimljiv projekt na žalost je propao i svi smo počeli tražiti novi klub. Ja sam se preselio u RK Zagreb gdje sam ostao još dvije godine. Kada sam preselio u španjolski Ademar Leon selidba mi više nije teško padala. Već sam bio navikao. I opet sam ostao dvije godine dok nije počela velika kriza u Španjolskoj i dok se nisu počeli gasiti klubovi. Došlo je dosta ponuda i odlučio sam se za najbolju.’

Bilo je to prije sedam ljeta kada se odlučio za francuski Chambery. Od tada nije mijenjao sredinu.

‘Imao sam u međuvremenu puno ponuda, ali tu sam već skoro k’o doma. Ljudi me vole i cijene, a klub je jak i odlično organiziran. I onda kada sam počeo razmišljati o odlasku došao mi je sin i onda opet pomisliš: Di ću sad s malom bebom seliti... Ugovor mi ističe na kraju godine, a iako će mali uskoro napuniti dvije godine nisam siguran da ću ići. Jest rijetkost je toliko ostati kao stranac, ali puno ih isforsira odlazak i onda ‘nestanu s mape’. Nikad ne znaš kako ćeš se prilagoditi na novi grad, mentalitet, jezik. Dođu novi trener i suigrači... Odlučit ću tijekom ljeta.’


S reprezentacijom je uzimao mediteranske, europske, svjetske i olimpijske medalje. Sve su mu drage, ali londonska se ističe.

‘Najdraža je medalja s Olimpijskih Igara, to se ne može usporediti s ničim. Samo nastup je već san, a osvajanje medalje vrh. Ostale su mi u istom rangu, čak mi je i mediteranska jednako draga, svaka ima svoju priču i svoju povijest. Reprezentacija je za mene završena priča. Ima puno mladih koji dobivaju priliku, neka se izbore i dokažu. Nisam još u poznim godinama, ali tako se poklopilo i kada se rodio sin pričao sam sa svima i odlučio da je najbolje da se povučem. U rukometu su stalno prvenstva i ako si unutra nema više uopće vremena za odmor. Zato i ima toliko teških ozljeda, to je rezultat sustava koji promociju sporta stavlja ispred igrača.’

SP u Katru ostat će mu, čini se, zadnje natjecanje s Hrvatskom, a među slavnim pobjedama i bolnim porazima nije se dugo dvoumio.

‘Dva su mi najteža poraza. Polufinale Olimpijskih igara u Londonu jer nikada nismo tako dobro izgledali i igrali, a izbacili su nas Francuzi koji su do tada izgledali prilično prosječno. I polufinale protiv Srba na EP-u u Beogradu jer smo uvijek bili za tri klase bolji od njih. Unatoč atmosferi i svemu onu utakmicu nismo smjeli izgubiti. Najdraža pobjeda je za broncu u Londonu, vratili smo se nakon ogromnog šoka u jednom danu i svi shvatili koliko je to velika medalja. ‘

U Beogradu je na pobjednički podij došao sa zastavom s natpisom Proud to be Croat.

‘Svi to vole prokomentirati, ali jednostavno sam proslavio jedan sportski uspjeh. Nije to bila poruka upućena nikome, jednostavno veliki ponos bez loših namjera. Svi smo bili veseli i bez mržnje proslavili još jednu medalju. Tu zastavu sam poklonio tati, čuva je u Vukovaru.’

U Vukovar dođe tjedan dana svakoga ljeta. Toliko može... Vremena će biti više kada završi karijeru, ali s malo sreće to ne bi trebalo biti za manje od četiri, pet godina.

‘Danas sam u Francuskoj, sutra možda u Njemačkoj ili Španjolskoj, ali kad završim karijeru vratit ću se živjeti u Hrvatsku. Želim ostati u sportu i rukometu, ali za sada je to samo ideja vodilja bez konkretnih planova. Imam još nadam se pet dobrih godina za igru, pa će do tada nešto već biti definirano. Ima vremena za velike planove,’ završava ovaj sjajni šuter.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!