Vijesti o žrtvama političkih, vjerskih i međuetničkih sukoba svakodnevno stižu sa svih krajeva svijeta. I malo tko reagira na njih, osim u statističkom zbrajanju. No tek kada stradaju djeca ili kao u ovom slučaju sportaši, tada se javnost senzibilizira jer ipak je riječ o potpuno nevinim žrtvama. Tako je bilo i prošloga tjedna kada se u pakistanskom gradu Lahoreu dogodio atentat na igrače kriketa sa Šri Lanke. U tom napadu, što je najvažnije, uopće nisu stradali sportaši, već samo osoblje iz pratnje, i to lokalni policajci koji su ih osiguravali. No kako je riječ o atentatu na sportaše – vijest je objavljena na svim TV postajama.

Nažalost, to je samo jedan u nizu nereda na sportskim terenima koji imaju veze s politikom. Protekloga vikenda u Malmöu su igrale teniske reprezentacije Švedske i Izraela, a zbog bojazni od eskalacije protesta protiv izraelske ofenzive na pojas Gaze, organizatori su odlučili da će taj dvoboj igrati bez gledatelja. Arapi su, umjesto u dvorani, protestirali pred njom te se sukobili s lokalnom policijom, a za sigurnost izraelskih tenisača brinulo je više od tisuću policajaca. Osim ljubiteljima tenisa, (Izrael pobijedio Švedsku 3:2) sigurno je upečatljiviji ostao taj sukob, nego sâm rezultat.

Uoči posljednjih Olimpijskih igara u Pekingu, u vrijeme kada je baklja s olimpijskim plamenom, simbolom mira, obilazila svijet, svjedočili smo čestim pokušajima gašenja iste. U protukinesku akciju uključile su se i brojne velike glumačke i pjevačke zvijezde, ali i obični ljudi koji su se borili za ljudska prava u Tibetu. Kineske vlasti sve su te napade, baš kao i članovi Međunarodnog olimpijskog odbora, ignorirali jer u ovom im je slučaju profit bio puno važniji od nečijih prava. Na svu sreću, ljudskih žrtava nije bilo jer je Kina na taj dio obratila veliku pozornost poslavši na nebo sve vojne zrakoplove, ali i satelite.

Jedna od najvećih tragedija na sportskim natjecanjima, koje povezujemo s političkim djelovanjem, svakako je akcija palestinskih ekstremista kada su na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. upali u olimpijsko selo te ubili 11 izraelskih sportaša.

Iako žrtava na Igrama više nije bilo, itekako se osjetio utjecaj politike na njih. U Montrealu 1976. nisu nastupili sportaši iz Afrike. Igre su bojkotirali zato što je MOO dozvolio nastup na Igrama predstavnicima Novog Zelanda koji je tijekom te godine održavao sportske susrete s rasističkom Južnoafričkom Republikom. Na igrama u Moskvi 1980, uslijedilo je 'blokovsko' ignoriranje SAD-a, a zemlje Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske), predvođene tadašnjim SSSR-om, zaobišle su igre u Los Angelesu 1984. godine.

Sport - točnije, nogomet - imao je svoje prste i u jednom od najglupljih svjetskih sukoba, koji je nakon pet dana ratovanja između Hondurasa i Salvadora 1969. zahladio odnose tih dviju zemalja za narednih 37 godina.Iako je sukob oko useljenika iz Salvadora u Honduras već tinjao i prije službenog početka rata, tenzije oko nogometne utakmice dviju reprezentacija u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo raspirile su pravi rat.

Jednako kao i utakmica između Dinama i Crvene zvezde, koja se trebala igrati 13. svibnja 1990. a bila je pokazatelj toga kako će se razvijati politička situacija na prostorima bivše Jugoslavije. Svi se sjećamo 'milicijskog' propusta i divljanja Delija na južnoj tribini maksimirskog stadiona, ali i vodenih topova, suzavaca te pendreka po leđima navijača zagrebačkog kluba.

U novije vrijeme stvari se mijenjaju, a organizatori velikih nogometnih smotri, europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj te svjetskog u Njemačkoj, strah od terorizma pokušali su spriječiti sličnim metodama kao Kinezi na Olimpijskim igrama. Ipak, bojazan koju je u nedjelju izrazio jedan od najvećih nogometnih stručnjaka, Arsenalov trener Arsene Wenger, 'drži vodu'.

'Ne mislimo da smo mete, ali imamo pravo zapitati se može li se i nama to dogoditi. Iznenađen sam što nogomet do sada nije bio meta napada. Sport je postao glavna i najpopularnija stvar i dobar je ako želite privući pažnju cijelog svijeta. Nekoliko puta sam razmišljao o tome, pogotovo kada se igraju svjetska i europska prvenstva. Dosad smo, na svu sreću, imali lažne uzbune prije nekih utakmica na domaćem terenu. O tome nismo izlazili u javnost, jer se dogodi da ljudi ne zaborave svoju torbu na stadionima. Strah me je samo da jednom ta torba ne bude ona kakvu ne želimo', zaključio je Wenger.