Kada bi se izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić vratio nekoliko mjeseci unazad i prezentirao tablicu planiranih bodova u ovim kvalifikacijama, sasvim sigurno bi i tada ukazao da bi bod u Ukrajini bio od velike važnosti. No, baš kao i kod pogotka protiv Turske u polufinalu Eura, zahvatila ga je euforija, pa su prije ogleda s Engleskom iz Čateža stizale poruke - možemo ih svladati i treći put. Nažalost, prizemljenje je u oba slučaja bilo vrlo bolno.

Bilić je lekciju vrlo brzo naučio i bez previše riječi isprike nastavio raditi u istom smjeru, s time što je sada, umjesto naglašenog optimizma, sugerirao vjeru u vlastitu i sposobnost igrača te javnosti najavljivao skromnije planove. U Harkovu je njegova ekipa igrala vrlo dobro, stvorila prigode s kojima se moglo do pobjede, ali što je još važnije, osvojila je željeni bod i vratila vjeru da, bez obzira na neugodan i visoki poraz od Engleske, Hrvatska s pravom sanja put u Južnu Afriku. Na putu osvajanja tog boda pomoglo je i stišavanje euforije. Međutim, već po svršetku utakmice javili su se 'dobronamjernici' i od remija koji nas vraća u utrku napravili – poraz i tragediju.

Čemu tako? Ponekad su za takvo stanje krivi novinari (npr. kada se od Dinama stvara europski velikan), ponekad sportski dužnosnici (npr. kada tata Vlašić tvrdi da je zlatna medalja samo Blankina), a ponekad i navijači. Međutim, svi bi sportske rezultate trebali realnije sagledati, a to znači i olimpijska četvrtfinala košarkaša i vaterpolista, odnosno polufinale rukometaša tretirati kao uspjehe, a ne kao plasmane za odstrel.