U dugoj povijesti svjetskih nogometnih prvenstava trebalo je dočekati devetnaesto kako bi se po prvi put okrunio europski pobjednik izvan Europe. Samim time, ovo je i prvi put da u finalu izvan Europe igraju dvije europske momčadi, i to sasvim zasluženo
U nastavku predstavljamo pet razloga za koje mislimo da su bili važni u prethodnim posrtajima, a da su ovoga puta bili na strani europskih reprezentacija.
Vremenski uvjeti: Ekstremni klimatski uvjeti koji podrazumijevaju nesnošljive vrućine i veliku količinu vlage (što je bilo slučaju na prvenstvima u SAD-u 1994, u Japanu i Koreji 2002, a slični su uvjeti i kad se igra u Južnoj Americi) tradicionalno najviše štete igri europskih reprezentacija, budući da je europska klima puno blaža. Za razliku od takvih klimatskih prilika, u Južnoj su Africi temperature i stanje vlage slični onima ujesen na području Srednje Europe.
Vremenska zona: Poznato je da ljudskom organizmu treba neko vrijeme kako bi se priviknuo na velike razlike između vremenskih zona. Iako danas većina vrhunskih igrača igra u Europi, na prvenstvima prije 80-ih u Južnoj Americi ta je prilagodba bila znatno lakša za igrače iz područja tih država, budući da je većina igrača igrala u svojim matičnim zemljama. Južna je Afrika zemljopisno postavljena na istim meridijanima kao i Europa, pa ta prilagodba za igrače europskih klubova nije potrebna.
Suci: Još uvijek je nevjerojatno vidjeti kako su suci izbacili Brazil iz svjetskog prvenstva 1966, dopustivši nevjerojatne grubosti Bugara, Mađara i Portugalaca poglavito usmjerene prema Peleu. Isto tako, suci su se znali 'revanširati' Europljanima, primjerice na prvenstvu u Japanu i Koreji 2002, kada su sramotno protiv Južne Koreje izbačene Italija i Španjolska. Na ovom je prvenstvu bilo sudačkih previda, ali ne može se reći kako su bili planski usmjereni protiv određenih reprezentacija.
Brazil: S obzirom na to da je upravo reprezentacija Brazila bila ona koja je najčešće zaustavljala europske reprezentacija u pohodu na svjetski tron, dio 'odgovornosti' za europsko finale zasigurno ide i na brazilski račun. Neprepoznatljiva igra, postavljena na temeljima pragmatike, gdje su u veznom redu, nakon ozljede Elana, uz Kaku igrale tri tipične 'radilice' – G. Silva, F. Melo i Ramires – očito nije recept kojim Brazil može osvajati svjetske krune.
Kvaliteta: Unatoč svemu prethodno napisanom, činjenica ostaje da se u Europi igra najbolji, taktički najzreliji i najmoderniji nogomet na svijetu. Samim tim, bilo je pitanje vremena kada će europska reprezentacija osvojiti naslov izvan vlastitog kontinenta. Ono što treba zabrinuti sve ostale, a naročito reprezentacije Južne Amerike (Brazil, Argentinu, Urugvaj), jest činjenica da su Europljani bili bolji u direktnim okršajima te time stavili dodatnu težinu na vlastitu dominaciju.
