RAZBIJAMO MIT

Penali su lutrija? Uopće nije tako...

25.06.2012 u 11:22

Bionic
Reading

Znate onu staru mudrost kako sto puta ponovljena laž postaje istina? Tako je i s onim mitom: 'jedanaesterci su lutrija', koji je postao gotovo općeprihvaćen

Takvom stanju nisu pridonijeli samo medijski komentatori i analitičari, nego također treneri i igrači, kojima ova frazetina služi kao zgodna isprika. Iako oni sami najbolje znaju da uopće nije tako.

Kad je Bayern pobijedio Real Madrid poslije izvođenja jedanaesteraca u polufinalu ovosezonske Lige prvaka, trener pobjednika Jupp Heynckes izjavio je da je njegova momčad zasluženo prošla u finale jer je bila bolja u dvije utakmice. Madriđani su imali drugu priču, koju je najčišće izrazio Iker Casillas: 'To je uvijek lutrija', rekao je španjolski vratar, slegnuvši ramenima.

No neposredno poslije finala, koje je Bayern na svom stadionu izgubio od Chelseaja, izjave o lutriji počele su stizati iz tabora njemačke momčadi – sve dok se nije ispostavilo da je nekoliko Bayernovih igrača odbilo preuzeti odgovornost i pucati penal...

Chelsea-Bayern, finale Lige prvaka 2012.

Naravno da se ne radi ni o kakvoj lutriji. Lutrija je igra na sreću, nešto u čemu vanjski čimbenici, vještina, snaga, psihološka stabilnost, vježba i znanje nemaju nikakvog utjecaja. Bez obzira koliko puta vježbali bacanje novčića, bez obzira bili tada u depresiji ili euforiji, bez obzira radili to pred 50.000 bučnih navijača ili sami u sobi, po snježnoj mećavi ili na prekrasan sunčani dan, bez obzira što ste večerali ili kad ste se i s kime posljednji put seksali – uvijek će biti 50 posto šanse da novčić padne na stranu koju vi želite. Ni manje ni više. Ako i deset puta zaredom padne 'pismo', jedanaesti put će šansa za to opet biti 50 posto. Ako ne vjerujete, pitajte Google. Bacanje novčića, loto i slične igre na sreću su lutrija, klađenje već nije. A pogotovo to nije nešto na što sami možete neposredno utjecati i što zahtijeva vještinu, poput pucanja jedanaesteraca.

Penal je sastavni dio nogometne igre. Da, ponekad i sreća igra ulogu kod izvođača ili kod vratara, ali kazneni udarac je prije svega test nogometne vještine kao i sve drugo u nogometnoj igri. Pucanje jedanaesterca može se uvježbati, odnosno istrenirati, isto kao i njegovo branjenje. Naravno da to ništa ne jamči, jer i najbolji pucači ili vratari mogu pogriješiti, ali oni to vrlo rijetko čine.

Druga stvar daleko važnija od sreće je psihologija – živci, hrabrost, samopouzdanje... Momčadi koje su u jasnoj psihološkoj prednosti u pravilu pobjeđuju u izvođenju jedanaesteraca, a vjerojatno najbolji primjer za to je jedini put kad je hrvatska reprezentacija sudjelovala u ovoj 'lutriji'. Poslije psihološkog šoka zbog olako primljenog gola u sudačkoj nadoknadi produžetka, Hrvatska na Euru 2008. nije imala nikakve šanse protiv Turske. Od četiri naša izvođača, samo je jedan pogodio mrežu (Darijo Srna), peti nije morao ni pucati.

Jesu li penali pravedan način za odlučivanje pobjednika? Arsène Wenger misli da jesu: 'Ako ni poslije produžetaka nema pobjednika, svaka strana dobiva po pet mrtvih šansi za postizanje pogodaka. Sve je na tome tko ima kvalitetnije i spremnije igrače – ne znam što je nepravedno u tome', jednom je izjavio.

'Deutschland. Ein Sommermärchen'

Osim toga, vrhunski se nogometaši temeljito pripremaju za jedanaesterce. Nakon što je 'pogodio stranu' kod svih pet jedanaesteraca u finalu Lige prvaka, Petr Čech otkrio je da se za to pripremio proučivši dvosatni DVD na kojem su bili svi penali koje su Bayernovi aktualni igrači izvodili u posljednjih pet godina (bez obzira jesu li tad igrali za Bavarce ili neki drugi klub). To je samo jedan mali primjer od bezbroj sličnih. Najbolje momčadi imaju i stručnjake čiji je zadatak analizirati izvođače penala i vratare suparničkih momčadi i pronaći obrasce.

U četvrtfinalu SP-a 2006. između Njemačke i Argentine, njemački golman Jens Lehmann imao je komadić papira zataknut u čarapu. Na njemu mu je trener golmana Andreas Köpke ispisao upute o načinu izvođenja jedanaesteraca za sedam argentinskih igrača. Nijemci su imali bazu podataka s 13.000 izvedenih jedanaesteraca svojih suparnika. Međutim, samo dvojica od igrača s papirića su pucali penal u toj utakmici: Ayali je Lehmann skinuo udarac točno po Köpkevoj uputi, a Rodriguezu nije, iako je pogodio stranu – udarac je jednostavno bio besprijekorno snažan i precizan, neobranjiv.

Njemačka je u raspucavanju vodila 4-2, a za Argentinu je kao četvrti pucao Esteban Cambiasso. Lehmann je panično tražio njegovo ime na rukom ispisanoj poruci, ali uzalud – nije ga bilo. Međutim, Argentinci su tad već shvatili što Nijemci rade i golmanova rutina potpuno je uznemirila Cambiassa, koji je šutirao loše i Lehmann je obranio. Ovaj cijeli događaj detaljno je zabilježen u dokumentarnom filmu 'Deutschland. Ein Sommermärchen' redatelja Sönkea Wortmannna. Možete ga cijelog pogledati na YouTubeu.

Vjerojatno najfanatičniji poznati analitičar jedanaesteraca je baskijski ekonomist Ignacio Palacios-Huerta, koji se time bavi već 17 godina i čije usluge koristi nekoliko vrhunskih momčadi. Priču o njemu donijeli su Simon Kuper i Stefan Szymanski u svojoj fantastičnoj knjizi 'Soccernomics'. Ignacio i Avram Grant imali su zajedničkog prijatelja, profesora ekonomije i matematike na jednom izraelskom sveučilištu, te je 2008. uoči finala Lige prvaka Grant – tada Chelseajev menadžer – dobio izvještaj o igračima i golmanu Manchester Uniteda.

Man Utd- Chelsea, finale Lige prvaka 2008.

Evo što je, primjerice, pisalo za Cristiana Ronalda: 'Često zastane prilikom zaleta. Ako zastane, u 85 posto slučajeva pucat će u golmanovu desnu stranu.' Ignacio je dodao i da Ronaldo ima sposobnost da promijeni odluku u posljednjem trenutku te da je zbog toga ključno da se vratar ne miče s mjesta – jer uvijek kad bi se pomaknuo, Ronaldo bi zabio. Cristiano je prilikom zaleta u jednom trenutku sasvim stao u mjestu. No i Petr Čech stajao je potpuno mirno, kao skamenjen. A onda, kad je uputio šut, Chelseajev golman munjevito se bacio udesno i obranio.

Ignacio je u svom izvješću također napisao da se Unitedov golman Edwin van der Sar puno češće od drugih odlučuje baciti u izvođačevu 'prirodnu' stranu – što znači da će od dešnjaka očekivati da puca u svoju desnu, odnosno Van der Sarovu lijevu stranu. Također je primijetio i da su penali koje je branio u pravilu bile poluniske lopte, otprilike metar, metar i pol od zemlje. Savjetovao je Chelseajevim igračima da pucaju u suprotnu stranu te ili vrlo nisko ili visoko – i svi, uključujući Johna Terryja koji se tom prilikom poskliznuo i pogodio stativu, promašivši naslov europskog prvaka, tako su i napravili. Svi osim Ashleya Colea, koji je – kao ljevak – pucao ulijevo i njegov je udarac Van der Sar dodirnuo, ali nije ga uspio zaustaviti.

No kad je već u sedmoj seriji red došao na Anelku, dogodilo se nešto zaista neobično. Nizozemski vratar shvatio je što suparnički igrači rade. Ako pažljivo pogledate snimku na YouTubeu, primijetit ćete da je Van der Sar prstom pokazao Anelki gdje će pucati (u desnu, odnosno golmanovu lijevu stranu). To je moralo prestraviti Chelseajeva napadača: u posljednji trenutak promijenio je odluku – pucao lijevo i to još polunisko, što je Van der Sar obranio i donio Unitedu naslov europskog prvaka...

Prozone je vodeći svjetski servis za analizu učinka u nogometu, čije usluge koristi preko stotinu najvećih svjetskih klubova. Samo dva dana prije početka Eura javno je objavio sažetak svoje opsežne analize jedanaesteraca – detalji su, naravno, rezervirani za one koji ih plate i naruče po vlastitim potrebama. Nakon empirijske analize ispostavilo se da tri elementa čine 'savršeni' penal: zalet srednje duljine s ruba šesnaesterca, snažan udarac i smještanje u donji lijevi kut. Ako tako pucate, imate statistički najveću šansu da ćete zabiti.

PSIHOLOŠKA PREDNOST
U 60 posto slučajeva pobjeđuje momčad koja puca prva

Jedan od drugih zaključaka bio je onaj koji dodatno potvrđuje rad Ignacija Palaciosa-Huerte: u 60 posto slučajeva pobjeđuje momčad koja puca prva. Možda se tako na prvi pogled ne čini, ali to je statistički prilično velika prednost, potvrđena i u sinoćnjem dvoboju Italije i Engleske.

Nju je, međutim, već puno teže znanstveno objasniti. Radi se prije svega o psihologiji. Poslije sinoćnje utakmice, veliki majstor Andrea Pirlo rekao je da je razlog zašto je pucao 'Panenku' kad je na njega došao red bio upravo taj da uznemiri suparničke nogometaše, a suigračima podigne samopouzdanje poslije promašaja Montoliva koji je Engleze stavio u psihološku i stvarnu prednost. Uspjelo mu je.

Možda nikad nećemo saznati koliko je znanosti i pripreme bilo uključeno u to raspucavanje, ali ono što valja zapamtiti je: nemojte vjerovati kad vam kažu da su jedanaesterci lutrija. Nisu. To je samo lijena novinarska fraza ili isprika nogometaša i trenera koji nisu bili dovoljno dobri da pobijede.

Uključite se i vi u raspravu oko ove i drugih nogometnih tema – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja nove domaće nogometne zajednice!

200953,200934,195713,183140