Ako je još i bilo onih koji su sumnjali, definitivno Olićevi kritičari više nemaju pravo glasa. Dečko iz malog mjesta Davora potvrdio je svoju klasu u Bayernu, a hat-trick u polufinalu je samo nastavak jedne nevjerojatne nogometne karijere
Svijet se još jednom morao nakloniti čovjeku koji je na početku svog nogometnog puta bio osporavan. Kritičara je bilo puno, no mladića iz Davora to nije pokolebalo. Danas je u četverostrukom prvaku Europe Bayernu, ima višemilijunski ugovor, standardni je član hrvatske reprezentacije i u utrci za trofej Lige prvaka i najboljeg strijelca tog elitnog natjecanja.
Ivica Olić se rodio u Davoru 14. rujna 1979. godine, a prve profesionalne nogometne korake napravio je u Marsoniji u kojoj je 'pekao zanat' tri godine (1996-1999.). Nakon toga ga je put odveo u berlinsku Herhu gdje ga život nije mazio. Prema riječima tadašnjeg direktora Marsonije Dragana Marića, Olić je bio izigran, priliku nije dobivao, a bundesligaš mu nije plaćao ni stan ni auto. Nakon dvije godine izbivanja i muke uslijedio je povratak u Marsoniju u kojoj je pokazao svoj talent te je od 1999. do 2001. u 51 utakmici zabio 29 pogodaka.
Njegove igre nisu prošle nezapaženo u Kranjčevićevoj gdje se je pod palicom Zlatka Kranjčara gradila šampionska momčad. Zagreb je stigao do naslova prvaka i postao jedini klub koji je prekinuo dominaciju Dinama i Hajduka. Najveći dio u trofej ugradio je baš Ivica, jer je s 21 golom bio prvi strijelac prvenstva.
Zagreb je postao premali za talentiranog napadača. Dinamo i Hajduk su se počeli 'otimati' za usluge tada 22-godišnjeg igrača. Izgledalo je kako će Davorac završiti u Splitu, no dogodio se je preokret. Dragan Marić koji se je brinuo za Olića popustio je pod pritiskom 'modrih' i za milijun eura odštete budući hrvatski reprezentativac je završio u Maksimirskoj 128.
Kako je rasla Olićeva karijera tako se je javljao i sve veći hrvatski jal. Odjednom talentirani mladić više nije znao igrati i bio je dobar samo za trčanje. Takvih komentara bilo je sve više, ne samo na tribinama nego i u medijima i u krugovima nogometnih stručnjaka. No, Olića to nije pokolebalo. U 27 utakmici za Dinamo je zabio 16 pogodaka i bio najzaslužniji za osvajanje prvenstva.
I dok u Hrvatskoj kritičari i dalje nisu šutjeli, za Olićeve sposobnosti bili su zainteresirani strani klubovi. Na kraju je za pet milijuna eura otišao u moskovski CSKA. Tamo nije bio odmah u prvom planu, ali je svojom požrtvovanošću uskoro 'kupio' ljubav i struke te je postao nezamjenjivi član prvih 11. U četiri godine u Rusiji Olić je imao pravu berbu trofeja, tri prvenstva, dva Kupa, jedan Superkup i Kup Uefu.
U to vrijeme (2002. protiv Bugarske) Olić je počeo igrati i za reprezentaciju. Od rezerve pa do aduta s klupe, postao je standardni član udarne postave i naša najveća uzdanica u skorašnjim kvalifikacijama za Euro 2012. Bio je sudionik dva SP-a (2002. Japan i Južna Koreja i 2006. Njemačka) te dva EP-a (2004. Portugal i 2008. Austrija i Švicarska).
Ni Mirko Jozić, ni Otto Barić, ni Zlatko Kranjčar, kao ni sad Slaven Bilić nisu mogli bez Olića iako je u Hrvatskoj često bilo osporavano njegovo nogometno znanje. U 73 nastupa je postigao 13 golova, a pamtit će se oni protiv Italije na SP-u 2002. (2:1), zatim jedan na Wembleyju kada su sa 3:2 pali Englezi te jedan Nijemcima koje je Hrvatska dobila na EP-u u Austriji i Švicarskoj (2:1). Kao što se vidi nije zabijao često, ali je onim najvećim reprezentacijama kada se je Hrvatska najviše radovala. Njegov put u nacionalnoj vrsti daleko je od gotovog i uz ovako raspoloženog Olića prolaz do Ukrajine i Poljske izgleda prohodniji. Samo da ga zaobiđu ozljede.
Siječanj 2007. donio je njegov transfer u Bundesligu, u HSV gdje se zadržao do ljeta 2009. Navijači su ga obožavali, a on im se odužio s 20 pogodaka (50 utakmica). Ivica ih nije zadivio svojim golgeterskim sposobnostima, nego trkom i poštenim odnosom na travnjaku. Ostat će zapisan u povijesnim knjigama Hamburžana kao prvi nogometaš HSV-a koji je za njih zabio hat-trick. Nakon odigranih posljednjih minuta za HSV cijeli stadion je ustao i nevjerojatnim ovacijama ispratio svog velikana u Bavarsku. Utakmica, istina, nije prekinuta, ali nitko, baš nitko s tribina više nije gledao što rade nogometaši na travnjaku. Olić je trčao počasne krugove...
U ljeto prošle godine Olić je u 30 godini života potpisao svoj ugovor karijere. Stigao je u Bayern, a iz kluba su poručili da su ga doveli, jer je dobar nogometaš, ali prije svega što neće dizati 'bunu' ako bude sjedio na klupi. Glavne uloge bile su predodređene za Klosea i Gomeza, pa i Lucu Tonija. No, kako je vrijeme prolazilo Louis van Gaal je sve više posezao za uslugama Olića. On mu je to vraćao svojom agresivnošću, pretrčanim kilometrima, asistencijama, ali i golovima koji su odlučivali važne utakmice. Kad je bilo najpotrebnije Olić je zabijao. Tako je srušio Maccabi, Juventus, Manchester, a sada i Lyon. U Ligi prvaka je na sedam golova, samo jedan manje od Messija. 'Vojnik' Bayerna odveo je najbogatijeg bundesligaša na prag trostruke krune, a Olić je postao ljubimac bavarskih simpatizera. I da, sada su Gomez i Klose na klupi, a Luca Toni odavno nije stanovnik Münchena!
Od nogometaša kojem su se izrugivali zbog tehničkog znanja, Olić se je samo svojim radom izborio za zvjezdani status, a ponuda ne nedostaje (Manchester City, Juventus, Liverpool). Iako je on sam izjavio kako bi najradije ostao do kraja karijere u Bayernu. Takav epilog je zbog svojeg odnosa prema nogometnoj igri i zaslužio.
