MOGLO JE I GORE

Nogomet u 2009. u deset priča

23.12.2009 u 00:00

Bionic
Reading

Dok 2009. godina sigurnim korakom ulazi u povijest, vrijeme je da se prisjetimo ključnih nogometnih zbivanja koja su je obilježila. Iz hrvatske perspektive, to je sigurno kvalifikacijski posrtaj najbolje selekcije, no bilo je i svijetlih točaka

Suze će uvijek biti prisutne, ponekad gorke, ponekad radosnice. To je bit nogometa, iako je iz godine u godinu sve lakše zaključiti da emocije gube bitku s novcem. Što je najgore, čini se da i emocije imaju svoju cijenu. Pred vama je deset kratkih priča koje su obilježile 2009. godinu.

VRIJEME JE ZA MLADE

Nije slučajno da je aktualna U 21 selekcija najbolja u povijesti Hrvatske. Više se ne može, kao donedavno, utopiti klinca u treću francusku ili drugu izraelsku ligu za 200.000 eura i nahraniti mnoge gladne kljunove. Sada su talenti dulje u matičnim jatima i brže ulaze u prvi plan, i ta recesija, čini se, ima i pozitivnih popratnih pojava. Na tom temelju može se graditi i svijetla perspektiva reprezentacije koja se posljednjih godina velikim dijelom oslanjala na igrače koji su odgajani u inozemstvu. Germanska Hrvatska bila je vrlo dobra, ali nisu ni Nijemci/Švicarci/Australci vesla sisali. Uskoro će oni naći pravni lijek koji će onemogućiti prebjege, a onda ćemo ostati na brisanom prostoru. Na tu situaciju treba se početi pripremati na vrijeme. Još jučer.

Kraljevi ne znaju za krizu


TRŽIŠTE KOJE NE NUDI NADU

Složena financijska situacija ima vrlo jasan cilj. U duhu trulog kapitalizma bogati postaju ekstremno bogati, a ovi drugi… Koga briga za njih. Ništa novo, taj je proces samo ubrzan. Tako cijeli nogometni svijet bruji o štednji, ali netko bi mogao i čelnike Reala (tijekom ljeta potrošili 300 milijuna eura) upozoriti da je kriza. Nastavi li se ovako brutalno okrupnjavanje kapitala, uskoro će nogometni svijet biti klasična priča o kraljevićima i prosjacima.

AMATERIZACIJA

To će nas dovesti do sljedeće točke. Već godinama se svi nogometni moćnici u Hrvata skrušeno prekriže (varijanta ne daj Bože) kad spominju riječ amaterizacija. Ali još nitko nije rekao na osnovu čega su oni to profesionalni klubovi. Dinamo zarađuje od prodaje igrača i taj segment financiranja tog kolektiva jedina je dodirna točka između pojmova hrvatski nogomet i profesionalizam. Tribine su puste poput kazališta, marketing kao pojam gotovo da i ne postoji - pa odakle onda novci? Od poreznih obveznika. Kroz lokalne proračune i poznanstva u državnim tvrtkama klubovi se krpaju od prvog do prvog i čekaju bolje sutra. O tome više nešto kasnije.

GDJE SU TU NAVIJAČI

Zaboravite priče o ekstazi na tribinama i ljubavi koja graniči s ludilom. Iako te povijesne fraze i dalje povremeno izviru iz klupskih PR-ova i medija, kada se procijeni da je to u redu, ali spontani navijač staroga kova više nikome ne treba. Danas je na cijeni navijač-potrošač, Uefa to i ne skriva. S obzirom na to da je kod nas akcija čišćenja (dok puno opasniji sektori mirno spavaju) tog 'karcinoma hrvatskog društva' tek počela, ultrasi još pružaju znakove otpora. Ali raskrčena su i neprohodnija brda, sve je pitanje vremena. Kad toga jednom nestane, urbana scena izgubit će jedan od svojih najiskrenijih dijelova.

Povlačenja, rukomet i kompenzacije
ODAKLE ODJEDNOM SKANDINAVCI?

Za pljačku vam više ne treba oružje. Čak ni brokerska licenca. Dovoljno je imati sudačku zviždaljku i neko kvalitetno poznanstvo. To nije novost, ali otkuda su se odjednom stvorili Skandinavci? Iako, osim fetivog Šveđanina Ibrahimovića, nemaju nijednog vrhunskog igrača i lige su im u rangu HNL-a, društvo sa sjevera Europe polako ulazi u naslovne sudačke uloge. Zanimljivo je da baš oni u pravilu dobiju tri od četiri dodatna mjesta u Kupu Uefa na temelju fair playa. Svi bismo trebali učiti od njih. Prvenstveno od sudaca Ovrebea (uzvrat polufinala Lige prvaka Chelsea - Barcelona) i Hanssona (rukometni, pardon nogometni okršaj Francuske i Irske).

SJEVERNA KOREJA KAO TOČKA NA I

Na lokalnom planu nogomet bez sumnje razdvaja, ali šira slika daje i pozitivne konotacije, a tijekom godine zaokružen je proces nogometne globalizacije. Nakon što su drugi put u svojoj povijesti izborili nastup na SP-u, reprezentativci Sjeverne Koreje po prvi puta nakon 43 godine vratili su se u Europu. Odigrali su dvije utakmice u Francuskoj (obje završile 0:0) i vratili se kući s putovanja koji graniči s dostignućem Philleasa Fogga. Euforiju je u lijepoj mjeri ugasio ždrijeb za SP. Skupina s Brazilom, Obalom Bjelokosti i Portugalom ne nudi uredno podšišanim brzancima ni zrno nade.

IZ JEDAN U DVA I OSTALI ZICERI

Vjerujemo li čelnicima HNS-a, znamo da živimo u nogometnom raju. Ali oni više ne vjeruju ni sebi samima. Namješta se u cijelom svijetu, a Balkan (pa ni predziđe kršćanstva) nikada nije zaostajao po tom pitanju. Namješta se među limačima, po prvenstvima, u Ligi prvaka, u dvobojima reprezentacija. Možda je još čisto među svećeničkim selekcijama. Možda! I sad su Uefa i Fifa objavile rat namještanjima. Zagrebale su po površini i prst usmjerile prema kladionicama. Mudro, jer to je jedini segment namještanja u kojem se najvećim klubovima ne može ništa. Ako netko uloži djecu i kuću u to da će Kapfenberg na poluvremenu gubiti s dva razlike i onda u nastavku razvaliti Kärnten, to pobuđuje opravdanu sumnju jer se takva oklada ističe. Ali ako dvadeset sličnih muljatora tako nešto predvide u dvoboju Osasune i Barcelone te će se uplate izgubiti u moru oklada iz cijeloga svijeta, sumnja ne postoji. Namještalo se i namještat će se uvijek. Previše je novca u igri, nogomet je postao najobičniji biznis. Ako netko i padne, past će sitne ribe.

Dvoboj čiji se rezultat znao unaprijed

LIGA 116

Igoru Štimcu je bolje da se drži trenerske klupe. Solidan je strateg i dobro poznaje nogomet. Neka radi što ga god volja, ali neka u urede više ne ulazi. Njegovi povijesni projekti već se u prvim etapama pretvaraju u prah i pepeo. Najgora odluka je Liga 16. Naše tržište na marketinškom i igračkom planu jedva može zadovoljiti uvjetima upola manje lige, Štimac kao da se šalio dok je smišljao novi sustav HNL-a. Tako danas svi imaju reflektore, ali nemaju za struju. Ali kad je bal, nek' je maskenbal. Zašto i mi u nečemu ne bismo bili najbolji? Može se ta liga još proširiti, koliko bi se tek onda promoviralo mladih igrača! Svi bi imali priliku uživo gledati Dinamo i Hajduk, a do većeg izražaja bi došli i talentirani hrvatski suci čija bi se lista dodatno proširila. Tada biste i Vi, dragi čitatelju, možda mogli imati svoga prvoligaša.

CIJENJENI KAO POREZNA KNJIGA

Iako sve to skupa nema baš puno smisla, pravi malj u čelo dolazi tek pogledom na tribine. Pustoš. Prošle sezone smo se zgražali nad prosjekom od tri tisuće ljudi. Nešto se pod hitno moralo mijenjati. Danas je on još za tisuću manji. Nogomet vode guske u magli, ali i hrvatski mentalitet je dovoljno autodestruktivan da taj problem dodatno kvadrira. Kod nas se ne cijene ni vrhunski znanstvenici, pa gdje će onda neke budale koje tjeraju loptu. Tek rijetki se upitaju koliko je truda potrebno za postati prvotimac Šibenika ili Cibalije. Kolika su to odricanja i koliko je tinejdžerskih tuluma propušteno zbog treninga i karantena... Oni će uvijek ostati budale koje tjeraju loptu i zato smo, između ostalog, ovdje gdje jesmo.

BIT ĆE I GORE

Dapače, situacija nam uopće nije loša. Radne zajednice uglavnom su podmirene, reflektori blješte kao Betlehem, igrači dobiju veći dio obećanog. Ako se baš pretjera s kašnjenjem plaća, dogovori se neka utakmica, pa se preko stranih kladionica namiri dug igračima. Stvar funkcionira. To je hrvatski profesionalizam, a tako je i u sve većem broju zemalja. U čovjeka je usađeno da se nada boljem, ali divni primjeri i tendencije iz proteklog razdoblja uče nas da smo okruženi zabludama. Hrđavi brod naginjat će se još više, ali nema mjesta očaju. Onaj koji u nogometu vidi samo dobar izvor zabave i sklapanje pokojeg prijateljstva uvijek će doći na svoje. Sretna vam nova!