Dinamovi navijači definitivno će pamtiti uzvratnu utakmicu 2. pretkola Lige prvaka kontra Ludogoreca. Drama koju su uprizorili 'modri' nogometaši, pogodak u osmoj minuti sudačke nadoknade, koja je u originalu trebala trajati samo pet minuta, sigurno je ono nešto zbog čega ljudi i vole nogomet, sport općenito, no kibici 'modrih' osim toga možda će i više pamtiti nevjerojatno slabu, anemičnu i podcjenjivačku igru svojih ljubimaca.

Vjerojato je malo onih koji će prigovoriti Anti Čačiću na postavi i zamjenama, no neosporna je činjenica da loptu u gol, dupli pas, taktičko postavljanje i ostale elemente nogometne igre, jednostavno ne mogu odraditi ni Čačić, ni Zdravko Mamić ni navijači na stadionu. To je posao nogometaša koji su u srijedu navečer odigrali zaista sramotnu utakmicu kontra bugarskih junaka.

Nije Ludogorec tko zna koliko kvalitetna momčad, u hrvatskoj ligi bi se možda borila za sredinu tablice, no taj isti Ludogorec je zaslužio prolaz. U dvije utakmice Bugari su bili bolji, konkretniji, srčaniji, sušta suprotnost nogometašima hrvatskog prvaka i za to jednostavno ne postoji opravdanje. Dinamovi nogometaši nemaju od čega biti umorni, jer sezona je tek počela, pitanje forme je također neumjesno jer za trčanje, želju i aktivnost na travnjaku ne treba dobra forma nego želja, a ako je u stvar taktičke pripreme utakmice, onda je savršeno jasno da su 'modri' opako podcijenili suparnika.

Nakon lude i nevjerojatne pobjede nad Ludogorcem iz Dinamove svlačionice pristizale su riječi oduševljenja, okićene superlativima između kojih su ubačene riječi poput herojstvo i karakter. Shvaćamo oduševljenje pobjedom, shvaćamo i da im nije bilo lako igrati u okruženju kakvo su stvorili Bad Blue Boysi, no ako je itko u Dinamu zadovoljan ičime više od puke pobjede, onda taj isti Dinamo ima problem. Nerješiv problem.

Dinamo je odigrao slabo u Bugarskoj, a na Maksmiru - sramotno! Realno, Ludogorec je morao proći, a od utakmice sa Šerifom odvojila ih je jedino taktika nevjerojatnog zadržavanja igre. Izležavanje, simuliranje umora i boli, zadržavanje prilikom ubačaja lopte u igru, to je koštalo bugarsku momčad nastavka igre u Europi. To što je Dinamo zabio u 98. minuti, to im se dogodilo sad i tko zna hoće li ikad više.

Na kraju, u cijeloj priči ipak ne treba zaboraviti i maksimirske tribine. Ono što se događalo u srijedu navečer, to je ipak puno previše. Konstantna vrijeđanja parala su uši svih ljubitelja nogometa, ne samo Dinama i čovjek se na kraju svega zapita mrze li ti mladi ljudi više Zdravka Mamića negoli vole Dinamo? Ima li to uopće smisla? Nogomet je u toj priči posve u drugom planu, gotovo da je nebitan, i to je ono najstrašnije. Sjever je oduvijek bio pokretačka snaga igrača na travnjaku, no sad se pretvorio u najvećeg neprijatelja kluba.

Jasno nam je da ta skupina i svi njihovi istomišljenici čvrsto vjeruju da rade u korist Dinama, ali u konačnici bi se moglo dogoditi da postanu kontraproduktivni u tom svom izboru kako voditi borbu protiv ljudi koji danas vode klub iz Maksimirske 128.